Showing posts sorted by date for query avenger. Sort by relevance Show all posts
Showing posts sorted by date for query avenger. Sort by relevance Show all posts

26 August 2015

MOĆ VEŠTICA 25.08.2015: Za dlaku izbegli izbeglice






Mexrrissey - Everyday Like Sunday

Deafheaven - Brought to the Water (Anti)



The Gasman - 2Teq-10 (Planet Mu) - µ20

Tirzah - Make It Up (Greco Roman) - Make It Up EP



The Pop Group – Nations (Freaks R Us) - The Pop Group-Sleaford Mods split 7''
Kodagain  Bull named Avenger (nažalost, još uvek neobjavljeno)


Kill Me Laser - Gavran (nažalost, još uvek neobjavljeno)
Natural Self - The Valleys (Electrelane cover) (Tru Thoughts) - Tru Thoughts Covers 2
Dilly Dally – Desire (Partisan)
Tropiques - Variations on Chitepo Avenue (Bandcamp) - Fortune Tellin' EP

Lana Del Rey - High by the Beach (Interscope)



Pavement - Secret Knowledge Of Backroads (John Peel Session) (Domino) - The Secret History (Volume One)
John Wizards - Lushoto (µ-Ziq Remix) (Planet Mu) - µ20



Low - No End (Sub Pop) - Ones and Sixes
Nine - Intro (Death Of A Demo) / Ova Confident (Profile) - Nine Livez

Rebel Star – Draga (Pop Depression) - Reka
Mark de Clive-Lowe - Caravan (Duke Ellington) – Tru Thoughts - Tru Thoughts Covers 2

Fleurie - Hurts Like Hell
Fis - Happy Alone (Loopy) - The Blue Quicksand Is Going Now
U.S. Girls - Damn That Valley (4AD)



Machinedrum - Le Ol Skool (Planet Mu) - µ20

Janelle Monae - Hell You Talmbout



George - Touch The Light - About Light
Voodoom - Kankan Un De (feat. Scapu Lox) (Bandcamp) - Voodoom

Kill Alters - A09 - American Music - A Godmode Compilation



M.I.A. – Swords (N.E.E.T.) - Matahdatah Scroll 01 "Broader Than a Border"

26 November 2013

PRISONERS

I bog stvori veru


Počinjem sa rafalnom paljbom spojlera. Upozoreni ste.

Da Keller (besan kao Wolverine, ali bez kandži- Hugh Jackman) nije sproveo svoja ubeđenja do kraja veliko je pitanje da li bi događaji u ovom filmu stigli do svog srećnog kraja. Njegovi džekbauerovski metodi stizanja do istine možda nisu rezultirali saznanjima koja su direktno razrešila zločin, ali su direktno pokrenula stvari u tom smeru. Možda se to desilo zato što je on od svih likova najčešće razgovarao sa bogom i od njega očekivao "spas", a možda zato što je od svih likova jedino on imao mentalitet "preživljavača". Kako god, Keller ima moj blagoslov za sve što je uradio. Rođeno dete nema alternativu.

Nažalost, film Denisa Villeneuva (želim da zaboravim njegov Incendies, a po sugestiji Cripplea trebalo bi da pogledam Polytechnique) nepotrebno je razigrao priču oko kidnapovanja dvoje dece, ukidajući vreme Kelleru da ostvari maksiumum svog tragičn/kog lika i poklonio ga licima koji, zapravo, više služe kao potporni stubovi trileroznoj priči koju pratimo, nego što sami uspevaju da urade "nešto za sebe". Tu pre svega mislim na potpuno nepotrebnog glavnog detektiva koji se bavi rešavanjem slučaja (žmirkavi Jake Gyllenhaal), zatim na potpuno zanemarenog i neiskorištenog "drugog oca" (Terence Howard) koji se u drugoj polovini sasvim izgubio i čak nije ni bilo namere da oba oca posluže za formiranje ravnopravnih, ali različitih pristupa problemu. A ne treba zaboraviti ni segment koji se odnosi na popa ("oca") koji je navodnog serijskog ubicu ubio i ostavio u podrumu svoje kuće. Ako u teksturi ovog kolača sve i nije išlo kako treba, Villeneuve se svojski potrudio da to sakrije efektnim filom kišne i depresivne atmosfere neke tamo (nagađam) nebraskijanske nedođije, kao i umešnim gaženjem po ključnim momentima trilera koji su dodali na tenziji i dinamičnosti materijala.

Dodatno, i sam naslov ne pomaže fokusiranju na to šta je tema ovog filma. Jer zatvorenici ovog filma su (očigledno) oteta deca koje neko drži zatvorene negde, ali zatvorenik je i mučeni Alex (Paul Dano) koga Keller drži zatvorenog duboko uveren da je on kriv za tu otmicu. Ali, povlačiti bilo kakvu paralelu između ovih zatvorenika i njihovih tamničara, meni deluje suludo. Jer ovi prvi su očigledni bolesnici i psihopate, dok je ovaj drugi samo čovek sateran u bezizlaznu situaciju i to na vrlo limitirano vreme. Možda je Villeneuve mislio na "zatvorenike" sopstvenih odluka i zlih životnih sudbina, ali čak i tako Keller nikako ne može biti član tog kluba. A ne bih u razmatranje uzeo ni pretpostavku da su svi likovi "zatvorenici" situacije u koju ih je otmica dovela, jer po istom ključu film je mogao da se nazove i: zločinci, fazani, mesožderi, božji ljudi... Mislim da je naslov glup.

Mislim da je i sam kraj glup.

SELEKTAH: 6minus/ 10



piše: Crippled Avenger (tekst preuzet uz blagoslov autora sa jednog foruma, otuda neformalan ton prikaza)

Pogledao sam PRISONERS Denisa Villeneuveal, prvi veliki ovogodišnji favorit za "Oskara". Nije reč o filmu za koji se može reći da je remek-delo, a kritika ga baš tako doživljava, ali reč je o prilično uspelom primenjivanju "smrtno ozbiljnog" pristupa na temu koja je do sada mahom bila zastupljena u žanrovskom šundu i ponekom studioznijem filmu. PRISONERS je u osnovi priča o serijskom ubici i najslabiji aspekt filma jeste upravo sam motiv serijskog ubice koji je više oslonjen na žanrovske osnove nego realizam. Sve ostalo je međutim pokušaj da se iz realističke vizure sagleda kako bi neki takav događaj zaista delovao na ljude i to čini ovaj film vrlo zanimljivim.

Villeneuve uzima motiv serijskog ubice i zadržava whodunit aspekt, vodeći ga vrlo vešto, i u pogledu žanrovskih praksi, to je vrlo uspeo aspekt ove priče. Međutim, ključna tema je pitanje sumnje i krivice, odlučivanja pod pritiskom, monstruma koji se budi u običnim ljudima suočenim sa izazovima, i u tom pogledu Villeneuve nastavlja svoje bavljenje vrlo pretencioznim temama, oslanjajući se na "teške" mitske matrice. Ovde nema toliko jasno čitljivog mita kao što je bio Edip u njegovom nagrađenom filmu INCENDIES, iako je deo kritike to pokušavao da mu "spočita", povezujući i PRISONERS sa nekim biblijskim motivima koji meni nisu bili prisutni u samim temeljima filma. Biblija je ovde pe svega prisutna kao "opijum za narod" i u onom pozitivnom i u onom negativnom aspektu te izjave, ali nije previše uticala na samu strukturu filma.

Hugh Jackman i dalje kanališe Mela Gibsona, ovog puta njegov rad iz filmova kao što je pre svih RANSOM a zatim jednim delom i SIGNS. Jake Gylenhaal, to je tradicionalistički indie. Paul Dano, Melissa Leo, Maria Bello, Terrence Howad i ostali zaokružuju glumački ansambl bez slabog mesta. Iako radi sa All-Star ekipom, Villeneuve uspeva da vrlo jasno profiliše glavne likove, ne dopušta sporednim glumcima da zasene glavne što se često dešava u filmovima sa ovakvom podelom. u tom pogledu, PRISONERS ima fizionomiju indie filma ali ima i perspektivu a blagajnama kao razumljiv glavnotokovski produkt.

Villeneuve donosi blagu arty estetizaciju ambijenata i detalja, nudi filmu nešto upmarket atmosfere, ali ne iskoračuje iz okvira prihvaćenih mainstream konvencija u pogledu tempa. Neka rediteljska rešenja su blago sofisticiranija od tipičnog trilera, ali jasno je da Villeneuve namerava da se obrati široj publici. U tom smislu, reč je o dobro odmerenom holivudskom debiju reditelja sa art house reputacijom u kome je ispratio njihove zahteve a da nije izgubio identitet.

U pogledu tematskih izbora i autorskih ambicija, PRISONERS je zanimljiv uzor za onu vrstu materijala kojom se kod nas recimo bavi Srdan Golubović, i pokazuje kako se u za klasu većem dometu tretiraju podjednako bombastične teme i odnosi. Naročito je zanimljivo uporediti montažna rešenja na kraju KRUGOVA i PRISONERSa, gde Villeneuve ima neuporedivo superiornije rešenje na kraju.

Sam aspekt mučenja osumnjičenog svakako čini da PRISONERS odjekne i kao neprikrivena kritika američkih praksi u "ratu protiv terorizma". U tom smislu, PRISONERS je školski primer višeslojnog upmarket filma.

Ono što se međutim izdvaja kao osnovna mana je to što je u samoj osnovi scenarija Aarona Guzikowskog ovo ipak jedan triler koji svoje pogonsko goriva nalazi u tome što se ne tretira baš svaki detalj smrtno ozbiljno. Villeneuve sve to podiže na jedan znatno viši nivo, ali upravo neke "rupe" koje su sine qua non žanrovskog filma čine da u pojedinim detaljima PRISONERS pokaže blage znake neuravnoteženosti između materijala na kome je izgrađen i autorskih namera.

* * * / * * * *

22 November 2013

ESCAPE PLAN

piše: Crippled Avenger


Gledanje filma ESCAPE PLAN Mikaela Haefstroema, delovalo je kao da će biti jedna od onih napornih obaveza koje imaju muškarci ali se ispostavio kao privilegija. Prava je šteta što je samo svet van SAD dobro odreagovao na blagajnama na ovaj film jer se radi o daleko najboljem Stalloneovom filmu u poslednjih deset godina. Ipak, očigledno da ESCAPE PLAN nema taj egzibiconizam EXPENDABLESa iako donosi prvi slučaj da Stallone i Arnie igraju glavne uloge u istom filmu.

Međutim, očigledno da je EXPENDABLES-serijal iako u svakom smislu estetski slabiji od ESCAPE PLAN uspeo da proizvede metafilmsku privlačnost za američku publiku i da je ponovna saradnja Stallonea i Arnieja u necirkuskom kontekstu zapravo nezanimljiva najširoj publici. To je šteta jer Haefstroemov film u suštini donosi jako puno humora, ne onog u kome direktno parodira ranije likove ili ličnosti glumaca već upravo u odnosima između likova unutar ove konkretne priče. ESCAPE PLAN je osvežavajuće old school i po tome što nije reč o megabudžetnoj ekstravaganci kakve su zapravo i uzdigle Arnoldovu odnosno uništile Stalloneovu karijeru već o solidno koncipiranom mačo-akcijajšu koji se oslanja na harizmu glumaca, fizičku produkciju, borbe, kaskadere, a na određenom paradoksalnom nivou, koliko god to perverzno zvučalo i priču.

Sly je već bio ovde u jednom od svojih tvrđih i komercijalno manje uspešnih filmova, LOCK UPu Johna Flynna, ali ESCAPE PLAN nudi modernizovan kontekst. Ovog puta, Sly se susreće sa sidekickom koji je neka vrsta parafraze saradnika Juliana Assangea ili Edwarda Snowdena, a negativci su plaćenici iz otpadničkih redova Blackwatera koji drže privatni zatvor za rendition tajnih agencija i drugih klijenata koji su spremni da plate.

Ipak, ovi "modernizovani" miljei u kojima se odvija old school akcija nisu osavremenjeni do tačke kada Sly mora da se lati tastature, scenaristi su pronašli način da se i moderne okolnosti svedu na priču koja se mora rešiti mišićima i sposobnošću junaka da improvizuju, kao u staro vreme.

Haefstroemova režija je  vrlo solidna, uspeva da se izbori i sa glumačkim i sa akcionim zahtevima i pokazuje da se profilisao kao jedan od pouzdanijih "igrača zadatka" u savremenom Holivudu. Bez ikakve sumnje, Haefstroem je verovatno svoju karijeru zamišljao drugačije, i želeo je da je veže za prestižnije projekte, ali ni u jednom suštinski B-filmu kao što je ESCAPE PLAN nije podbacio, ponudivši niz aduta u akcionom domenu iako je do sada najviše zadataka obavljao režirajući horore po narudžbi. Ipak, njegova svestranost nije iznenađenje, naročito ako imamo u vidu da se u Švedskoj sa filmom ONDSKAN već bavio temom muškog internata i to je samo produžio sada sa pričom o zatvoru.

U ključnim momentima svoje karijere Stallone se okretao evropskim rediteljima, od Cosmatosa preko Končalovskog do Harlina i sa svakim od njih je postizao dobar rezultat. Haefstroemov zadatak je ipak bio dosta teži od onog koji se postavljao pred nabrojane Evropljane. Naime, njihov posao je bio da snime dobar film sa Stalloneom u vreme kada je on bio na vrhuncu ili blizu njega. Haefstroem ne samo da treba da snimi film sa Stalloneom dvadeset godina posle njegovog vrhunca već treba da snimi film u kome je zajedno sa Arniejem.

Iako su Sly i Arnie obojica zvezde iz iste ere, njihov modus operandi na ekranu je različit. Arnie je uvek igrao nepobedive junake koji sa velikom dozom humora čine najsurovije stvari. Otud se tako dobro snašao kao komičar. Zapravo, Arnije je u svim filmovima i bio neka vrsta komičara s tim što stvari oko njega nekada nisu spadale u taj žanr. S druge strane, Stalloneovi likovi su uvek bili jako ranjivi, i vrlo melodramatični, bez previše humora. Zato se Stallone uprkos ambicioznim pokušajima nije nikada snašao u komediji. Dakle, Haefstroem ih nije samo dobio na korišćenje u fazi kada su postali deda (Sly) i baba (Arnie) več je i morao da pomiri njihove senzibilitete u žanrovskom pogledu,  i u tome je uspeo. Našao je način kako da Sly glumi tragediju a Arnie komediju i da to funkcioniše.

ESCAPE PLAN donosi i niz faca u drugim ulogama koje je zla sreća bacila u ovaj film. Od "dečka koji obećava" Vincenta D'Onofrija do Jima Caviezela koji je za desetak godina od Isusa Hrista iz Gibsonovog blokbastera spao do DTV produkcije i televizijskih serija. Ipak, Caviezel je odličan kao negativac u ovom filmu, a ako imamo u vidu političke alijanse u koje su ulazili Stallone i Arnie ovo je začuđujuće liberalan film za njih, ne samo zato što se sukobe sa establišmentom koji je doživeo uspon za vreme Republikanaca (Blackwater, CIA, Rat protiv terorizma, privatni zatvori) već i zato što im je protivnik zvezda najvećeg "Red Belt" blokbastera.

Sly i Arnie više nisu relevantni da bi ESCAPE PLAN mogao da se nametne kao bitan savremeni film. Međutim, ovaj film je bolji nego što bi iko očekivao a neke stvari koje u njemu deluju rutinski i jednostavno, kao npr. uparivanje Slya i Arnijea zapravo su mnogo komplikovaniji rediteljski zahvat nego što se čini.

SELEKTAH: 7 / 10

20 February 2013

ANTIVIRAL



piše: Crippled Avenger



ANTIVIRAL Brandona Cronenberga je debitantski film Cronenbergovog sina u kome je postigao sve moguće kreativne, a zašto ne reći i esnafske autogolove koje je mogao. Naime, Brandon Cronenberg je snimio film koji se najblagonaklonije može definisati kao pastiš rane i središnje faze Cronenbergovog opusa. Dakle, sin je napravio pastiš očevog rada i to svemu ovome daje jednu vrlo bizarnu dimenziju. Naime, ANTIVIRAL je profilisan kao art house film, dakle ovde nije reč o sinu koji nasleđuje očev zanat, a opet nije ni reč o sinu koji nasleđuje očeve opsesije, ovde bi se pre moglo govoriti o sinu koji prepričava očeve filmove, pokušava da uzme poziciju svojevrsnog kuratora očevih eksponata i pravi neku sažetu verziju njegovih dela, kao svojevrsni "univerzalni ključ" koji otvara brave prve dve faze Cronenbergovog rada.

ANTIVIRAL stoga jeste celovečernji debi ali je istovremeno i jedan galerijski film, ne samo lišen energije da ostavi bilo kakav utisak u bioskopu, već o određenom smislu kao da ni ne može da se sagledava izvan vrlo zatvorene scene Cronenbergovih poštovalaca. Činjenica da je film imao premijeru u Kanu, ako izuzmemo aspekt nepotizma, zapravo i jeste potvrda da je David Cronenberg dovoljno veliki da dobije ovakav omaž. U pogledu omaža, Brandon Cronenberg je napravio vrlo mali odmak od Davida, i to gde je napravio pomak je uglavnom žestoko promašio. Osnovni odmak koji  Brandon pravi jeste da se ne trudi da na bilo koji način učini svoju priču ubedljivom u pogledu filmskog jezika, glumačkih rešenja ili nekih postupaka kojima bi se mogla postići uverljivost. Za razliku od Davida koji je u svom radu estetizovao atmosferu već postojećih objekata brutalističke arhitekture i sl. - Brandon se opredeljuje za ambijente koji postoje samo u već zastarelim video klipovima, hladne tehnomanske ambijente koji vrcaju od zastarele tehnike koja je u rasponu od steampunka do katodnih cevi, čak i kad je reč o LCD ekranima. Otud umesto da se vodi očevim receptom da kreće od iracionalne premise koju potom tretira racionalno i što je više moguće uverljivo, Cronenberg svoju priču iznosi bez pravog ubeđenja, iako, paradoksalno, nema lošu ideju.

Naime, film je smešten u društvo nekakve bliske budućnosti, ili hajde da kažem paralelne sadašnjosti, u kome su slavne ličnosti postigle "hristoliku" ulogu, njihovi fanovi se "pričešćuju delovima njihovog tela" a zatim, kako bi prošli kroz konkretna iskustva svojih "lažnih idola" kupuju viruse koje je izlučio njihov organizam tokom infekcija. Glavni junak filma je cinični prodavac tih virusa, junak na liniji Jamesa Woodsa iz VIDEODROMEa koji naizgled nema odnos prema slavnima ali ipak gaji soft spot za jednu zvezdu čiji virus dovodi do mutacija i njene smrti.

Nažalost, Cronenberg ubrzo odustaje od religije i biblijske mitologije kao ključa kroz koji se ova priča idejno obogaćuje, i na kraju sa time samo koketira, U odnosu prema vođenju priče, Brandon takođe kombinuje klinički pristup svojstven ranijim Davidovim radovima sa nešto halucinogenijim subjektivnim rešenjima iz VIDEODROMEa i stvari koje će potom uslediti. Isto tako, u domenu groteske, deformacija tela i gadnih prizora, veći akcenat stavlja na stanja nego na nasilje, mada ima i toga, a u glumačkoj podeli pronalazi svog Ronalda Mlodzika u već afirmisanom Caleb Landry Jonesu, Oliver Reed iz BROODa je zamenjen Malcolmom McDowellom u ulozi tradicionalnog kronenbergovskog ekscentričnog lekara-pronalazača bizarnog principa iz kog sve proističe, međutim nedostaju face poput Robert A. Silvermana da bi se zaokružila i zadata galerija ekscentrika.

Prošle godine Cronenberg je debitovao zajedno sa sinovima Johna Landisa (scenarista Max) i Georgea Pan Cosmatosa (Panos Cosmatos) i od sve trojice rekao bih da je najmanje postigao. Landis je u odnosu na njih izuzetak jer nije reditelj i izražava se u mejnstrimu. Isto tako, jedini od te trojice pokušava da ponovi, ili čak pre bih rekao falsifikuje rediteljski postupak svoga oca. U tom pogledu, zanimljivo je poređenje sa Panosom Cosmatosom koji je u svom filmu pokušao takođe da polemiše sa ranim Cronenbergom ali u radikalnijem arty ključu.

Cosmatos je snimio uspeliji i relevantniji film, iako je formalno gledano, Brandon izabrao pitkiju formu i imao potentniju ideju u centru. Rekao bih da je razlog za to pre svega u Panosovom vladanju tehnikama inscenacije, filmskim jezikom i onim što je na kraju priče ipak najvažnije. S druge strane, pored hipoteke porodičnog imena koja se ni uz najbolju volju ne može ostaviti po strani, Brandon je pokazao da rediteljski nije dorastao zadatku i da mu na elementarnom nivou nedostaje taj filmski X-faktor koji proističe iz autorove sposobnosti da se izražava kroz slike i atmosferu, ritam i glumačku ekspresiju a ne kroz pojmove.

Iskreno se nadam da će sledeći Brandonov film biti zreliji i mudrije koncipiran. S druge strane, žao mi je što je posle dužeg vremena izašao potentan kronenbergovski rad koji je u tolikoj meri ostavio zanemarljiv utisak.

S druge strane, ako imamo u vidu koliko se Cronenberg bavio ispoljavanjem ideja, stavova i stanja kroz meso, onda je sam Brendan zapravo svojevrsno delo i možda bi njega trebalo analizirati kao Davidov životni projekat, shape of rage kako kaže naslov knjige oko koje se vrti kanonski film BROOD. I u tom pogledu. Brendan ne razočarava, šteta je samo što njegov rad više podseća na delo neke od "živih lutaka" iz BROODa nego na samog Davida ili neke od njegovih kreativnijih likova. Otud i Brandon za sada nema potencijal za glavnu ulogu na sceni i više stoji kao njen dekor.

SELEKTAH: 4/10

21 January 2013

NOT FADE AWAY

piše: Crippled Avenger




NOT FADE AWAY je vrlo pozni rediteljski debi televizijskog velikana Davida Chasea koji je prošao mnogo toga ali je pre svega zapamćen po SOPRANOSima sa kojima je uveo televizijsku seriju kao formu u jednu novu eru. NOT FADE AWAY je njegov film nostalgije koji po mnogo čemu nije savršeno ostvarenje, ali spada u red vrlo značajnih filmova o anatomiji rokenrola, prikazuje temu društvenog uticaja rokenrola iz jednog svežeg ugla i na polju dramaturgije prilazi iz drugačije vizure.

Chase po godinama pripada generaciji Novog Holivuda pa je u tom smislu i prirodno da debituje sa filmom nostalgije jer je baš ta ekipa po tome bila prepoznatljiva. Međutim, njegov debi dolazi mnogo posle njihovih što ne znači da se mora sagledavati van tog korpusa filmova. Međutim, Chase je imao prilike za izvesnu "naknadnu pamet" u odnosu na vreme i temu kojim se bavi pa otud i zrelost koja ovima nije bila svojstvena.

Naime, NOT FADE AWAY je priča o onima koji su na neki način omasovili rokenrol i držali ga u životu, što na neki način rade i danas, a to su neuspešni bendovi. Rokenrol film se u principu ili bavi preplitanjem etosa rokenrol pesama sa životnim svetonazorom junaka i konfliktima sa zajednicom, ili talentovanim umetnicima - stvarnim ili fikcionalnim - ali se vrlo retko bavi muzičarima koji nisu ni naročito talentovani ni naročito netalentovani, koji su mogli ali nisu postigli uspeh ili bilo kakvu karijeru. U tom pogledu NOT FADE AWAY u sebi ne nosi onaj polet i energiju da ne kažem "smisao" koji bi nosile priče o usponu i padu i sl. ali je jako zanimljiv kao slika umetničkog stvaralaštva u formi rokenrol benda, prelasku rokenrola iz reproduktivne u autorsku fazu i svim onim kontingentnim događajma koji većinu bendova učini nepoznatim i zaboravljenim, čak i kada potencijalno ne zaostaju za manjinom koja je uspela da se ostvari.

U tom pogledu NOT FADE AWAY zauzima zapaženo mesto u tradiciji filmova koji se bave delikatnom temom umetničkog stvaralaštva u kojoj je uvek jako teško objasniti publici da li je protagonista, osim ako nije reč o etabliranoj ličnosti, zapravo talentovan ili nije. Chase nas vrlo vešto ubeđuje upravo da su njegovi junaci u toj sivoj zoni u kojoj ljudi mogu da pomisle da bi iz hobista mogli da prerastu u profesionalce.

Smešten u Džersi, NOT FADE AWAY u klasnom smislu takođe nudi nov pogled na rokenrol scenu, govori o "džukcima" iz predgrađa, iz radničke klase koja gravitira drugim vidovima ispoljavanja koji su odlučili da uđu na rokenrol scenu, i u tom pogledu deli njihovu skepsu prema rokenrol miljeu kome oni hoće da se priključe ali mu suštinski ne pripadaju. Chase uspeva da istovremeno vrlo inspirativno obuhvati sve ono zbog čega su kontakulturni pokreti šezdesetih bili značajni i neophodni ali prikazuje i njihovu mračnu stranu koja je do danas ostala polu-tabu, između ostalog i zbog novoholivudskih reditelja koji su je proslavili na filmu i danas su neprikosnovene veličine.

Međutim, Chase iako je star nije to, on je uostalom, dok su Scorsese i ostali bećari pravili svetsku slavu radio na televizijskim serijama, i uprkos generacijskoj vezi on je blue collar on u odnosu na njih. Tako i njegov junak uprkos tome što ga zanimaju rokenrol i umetnost ipak ostaje blue collar u odnosu na Jaggera i Richardsa koji su pre njega postali elita.

U tom pogledu i Chaseov film je kao i bend njegovih junaka, zanimljiv, srčan, svež i nesposoban da postigne uspeh kakav su na tu temu postizale "elite".

U stilskom pogledu, Chase nije konzervativan. Čak bi se reklo da mu je rad na SOPRANOSima koji su često imali gotovo nadrealističku, košmarnu atmosferu i dramaturgiju naizged nepovezanog ređanja događaja, pomogao da danas bude ekscentričniji od nekadašnjih zvezda koje su svojim radom renovirale Holivud i postavile nove standarde filmskog pripovedanja. Ponovo, Chase liči na svoje likove, i pravi amalgam raznoraznih uticaja svoje epohe - njegov junak obožava TWILIGHT ZONE ali se u jednoj sceni izloži i Antonionijevom BLOW UPu, pa tako i ovde mešaju se antonionijevski potezi u pogledu puštanja da se scene gomilaju i da se iz događaja crpe značenja i konstituiše priče, a sa druge strane sami događaji su ipak vrlo jasno, i anglosaksonski precizno formulisani. Ipak, film se zaključuje konvencionalnim rešenjem iz TWILIGHT ZONE, dakle, jasno je šta je u junaku i u Chaseu prevladalo, čime se film svesno odmiče od "elite".

Ono što međutim nedopustivo ostaje na pola puta jeste glumačka podela koja je negde između random ljudi iz francuskog novog talasa i sugestivnih personality zvezda sa američke televizije. U pojedinim fazama se čini da bi glumci morali biti diferenciraniji. Svakako dakle da je, rokenrol rečnikom, NOT FADE AWAY svoju marginalnu poziciju zaslužio i time što nije imao dobrog frontmena.

Doduše, i izvesna strukturalna pitanja, od kojih je jedno svakako vezano i za osnovnu spregu TWILIGHT ZONE-Antoninioni mogu da se otvore, ali ti propusti ne utiču suštinski na efekat filma i remete samo eleganciju izlaganja priče.

Pošto je NOT FADE AWAY od starta priča o bendu koji nije postao poznat, nije preveliko kvarenje ugođaja ukoliko se ova teza iznese i još malo elaborira. Ako govorimo striktno iz vizure muzike, i zanemarimo kontingentne događaje koji su omeli bend, razlog njihovog neuspeha bio je u tome što nisu imali dovoljno autentičan koncept. Pesma koju je Steven Van Zandt, autor muzike, preuzeo od svojih štićenica iz norveškog benda Cocktail Slippers i dao junacima filma je dobra, ali su oni na planu šireg narativa previše želeli da se uklope u postojeće Brit invasion koncepte umesto da su forsirali ono što jesu a to su momci iz predgrađa, što će potom verovatno najviše kapitalizovati Bruce Springsteen.

NOT FADE AWAY prepoznaje snagu svog koncepta i sa njom stiže daleko. Dalje bi sigurno stigao sa boljim frontmenom. Još dalje bi stigao da je rokenrol danas onoliko relevantan kao pre. Međutim, kada se na kraju filma začuje "Roadrunner" Jonathana Richmana u izvođenju Sex Pistolsa, mislim da i neko ko potpuno otpisuje tradiciju neće moći da ne pomisli kako je u ovom filmu prikazano barem zrno nečega bez čega M.I.A. ne bi mogla da snimi "Bamboo Banga".

SELEKTAH: 7 / 10

09 January 2013

ZERO DARK THIRTY

piše: Crippled Avenger



U slučaju filma ZERO DARK THIRTY, radoznalost je bila jača od strpljenja i iskorišćena je ljubaznost Akademije koja nam je ponudila svoj DVD Screener. Srećom film zaslužuje ponovna gledanja, u bioskopu i svim drugim formama.

U ovom filmu Kathryn Bigelow u određenom smislu sublimira tri tendencije koje su postojale u njenom dosadašnjem radu, i pretvara ih u koherentnu celinu. U ZERO DARK THIRTY se susreću BLUE STEEL sa snažnom junakinjom koja pokušava da reši slučaj, K-19 kao istinita priča o vojnicima - žrtvi & subordinaciji i THE HURT LOCKER kao okretanje razbarušenijem "dokumentarnom" stilu, u kome doduše Kathryn čini pionirske korake još u filmu STRANGE DAYS čija je osnovna premisa da postoji uređaj koji može da prenese doživljaje. U tom pogledu, mislim da je jedna od nategnutih, mada opšte prihvaćenih teza to da film u kome postoji dosta pokreta kamere i nestabilnih kretnji kamere delo koje pretenduje na "dokumentarnost" iako su u proseku dokumentarni filmovi statičnije snimani od igranih. Pre će biti da je reč o odluci da se u nekom atipičnom ritmu, pokrivajući svih 360 stepeni prostora izlaže priča, umesto sa tradicionalnih 180. U tom smislu, ZERO DARK THIRTY iako je dosta sniman iz ruke, mada je zapravo vrlo kontrolisano kadriran, tretiran kao dokumentaristički postavljena priča, iako zapravo nije i mislim da je u rediteljskom postupku itekako prisutna autorska intervencija. Uostalom, drugačiji postupak očigledan je i po tome što direktor fotografije nije Barry Ackroyd, Loachov i Greengrassov "dokumentarista" već Gregg Frasier, Australijanac, koji je očigledno tu da nastavi tradiciju angažovanja tamošnjih DPjeva kada treba da se snime egzotični ambijenti, daleke lokacije i netaknuta priroda.

Pre svega, scenario Marka Boala prati tok događaja onako kako su se odvijali što podrazumeva da nema kauzalnosti na nivou priče i razvoja karaktera, ljudi ulaze i izlaze iz slučaja bez mogućnosti da se zaokruže, ali i da se propisno uvedu i tu Kathryn Bigelow pravi odlično rešenje na nivou podele - Jessica Chastain je glavni lik i jedini karakter koji ima razvoj i transformaciju, međutim star power u nizu drugih uloga omogućuje da se likovi efikasno uvedu, privuku pažnju i zauzmu svoje mesto u odnosu na glavnu junakinju. Iako ZERO DARK THIRTY nije star vehicle, i u tom pogledu je samo star making za Jessicu Chastain, ipak pokazuje kako se zvezde mogu iskoristiti u drugačijem kontekstu.

Na taj način je prevaziđen problem "istinitih" priča i njihovog specifičnog razvoja odnosno antiklimaktičnosti, bez podilaženja standardnim načinima postizanja bioskopske napetosti kojima se recimo okretao Ben Affleck i time dosta okrnjio svoj inače odličan film ARGO. Mislim da će ARGO i ZERO DARK THIRTY kao istinite priče o akcijama CIA na Bliskom Istoku, imati sličan odnos kao THE KINGDOM i THE HURT LOCKER u svoje vreme i svaki će imati svoje zastupnike.

Priča o lovu na Bin Ladena je detaljno predstavljena u medijima, a nedavno je na tu temu prikazan i jedan B-film Johna Stockwella sa minornim dometima. Dakle, ZERO DARK THIRTY se suočava sa velikim iskušenjem da publika ne samo da zna kako će se priča završiti već zna i većinu detalja kako je do tog ishoda došlo. Ipak, Kathryn Bigelow uspeva da unese dramu i napetost u sve te poznate ishode i da ih oživi u toj meri da je film zanimljiv čak i onima koji znaju sve detalje.

Možda deluje kao bizarno poređenje, ali ZERO DARK THIRTY u određenom smislu nosi sličnu "žensku" poetiku kao KLIP Maje Miloš. Oba govore o ženama opsednutim jednim muškarcem koje su spremne na sve samo da ga dobiju, to jest da dobiju ono što žele od njega. Na tom putu su spremne da podnesu razne muke i žrtve s tim što kod Maje Miloš u filmu junakinja sama trpi muke a junakinja "Maya" kod Kathryn nanosi bol drugima. U oba slučaja, junakinja je autonomna u odnosu na svoju okolinu, iako kod Maje Miloš ta okolina postoji ali suštinski ne utiče na junakinju i ne menja je, a kod Kathryn te okoline nema. Međutim, činjenica da je junakinja apsolutno sama, bez ikog svog, bez porodice, partnera i prijatelja čini da se oseti "prisustvo odsustva" odnosno da ovo bude jasno čitljiv koncept. Naravno, konteksti u kojima junakinje operišu su različiti jer u KLIPU reč je o tinejdžerki koja je prirodno pod nadzorom porodice dok se u ZERO DARK THIRTY junakinja osamostaljuje na ovom opsesivnom zadatku u kom se razvija od rookieja do glavnog arbitra da li je zaista lociran najveći američki neprijatelj.

Oba filma kroz jednu "malu priču" nude širu sliku, iako naravno oba govore o vrlo ograničenoj, marginalnoj grupi. Međutim, kao što je Majina junakinja lik kroz koji se prelamaju određene kontradikcije životnog doba i kulturnog koda rezultirajući opsesijom jedne vrste, tako se u ZERO DARK THIRTYju prelama opsesija celog jednog društva, oličena u potrebi da se ubiju ljudi koji su krivi za "11. septembar". U oba slučaja imamo junakinje koje je život "isklesao" da im se celokupna egzistencija svede na samo jednu želju, s tim što u ZERO DARK THIRTY junakinja uopšte ne zna šta će dalje kada je svoju želju ispunila, dok kod Maje junakinja ima želju koja podrazumeva neki produžetak priče. Naravno, u junakinju ZERO DARK THIRTYja je celo američko društvo delegiralo svoju želju i ona je svesna toga, tako da njena izgubljenost na kraju filma ima širu simboliku.

S druge strane, kao protivnik ljudi koji žive "neobično", sami, bez kučeta i mačeta, u stalnoj opasnosti, daleko od doma i bilo kakvog prostora u kome mogu da normalno funkcionišu, nalazi se Bin Laden koji se u filmu praktično ne vidi ali vodi potpuno obrnut način života - manje-više kod kuće, sa porodicom, u jednoj specifičnoj formi koja u psihološkom pogledu deluje daleko socijalizovanije od one koja je dostupna glavnoj junakinji. Sama scena egzekucije Bin Ladena sa porodicom i obezbeđenjem je nemilosrdna, nimalo nije glamurozna, odlično prikazuje entropiju i precizno planiranje ove vrste akcije, i ne nosi u sebi naročiti trijumfalizam.

Mučenje je prikazano kao modus operandi američkih agencija i sad posle gledanja filma nisam siguran u čemu je dilema koja se postavlja u javnosti. Naime, osnovni ideološki problem sa američkim mučenjem je bio u tome da je njihova administracija legalizovala te metode što ranije niko nije učinio. Ali, svi znamo da se mučenje koristi kao tehnika svakodnevno i da je to tako oduvek bilo. U ZERO DARK THIRTY se pokazuje da CIA muči zatvorenike, ali nije ovo prvi film u kome se to sprovodi, uostalom Jack Bauer je na televiziji doveo mučenje do paroksizma. Otud mi nije jasno, čemu tolika polemika da li ZERO DARK THIRTY glorifikuje mučenje ili ne, kada je to naprosto način rada cele jedne agencije. Pitanje da li je mučenje dalo rezultate ili ne zapravo nije relevantno jer rezultati s jedne strane postoje na terenu a CIA nije pokušala druge metode, dakle, možda mučenje ne daje optimalne rezultate ali se ne bi reklo da je CIA pokušavala nešto drugo, a sa mučenjem vidimo dokle je došla. ZERO DARK THIRTY to konstatuje, a u jednoj sceni pokazuje da pojedini agenti na mučenje i svoju umešanost gledaju krajnje karijeristički dakle da nemaju moralne dileme. S druge strane, da, ne desi se da se neko propije ili samoubije zbog mučenja, ali mislim da je već ovakav hladnokrvan odnos prema mučenju dosta ilustrativan i pokazuje ko su ti ljudi.

ZERO DARK THIRTY je prilično hladan prema svojim junacima i temi, ali čini mi se da itekako funkcioniše kao repertoarski film, s tim što predstavlja evoluciju u odnosu na standarde žanra kao što su filmovi iz sedamdesetih poput FRENCH CONNECTION ili CONVERSATION tada unapredili već postojeće forme policijskog filma, misterije i trilera. Kao što su tada Coppola, Friedkin i ostali stručnjaci radili pod uticajem Francuza i Italijana tako i sada možemo prepoznati ponešto od Audiardovog ili Assayasovog rukopisa u ZERO DARK THIRTY, uostalom Ramirez iz CARLOSa i Audiardov kompozitor su angažovani na ovom filmu. Dakle, čini mi se da ono što je arty u ZERO DARK THIRTY sada postaje nova vrsta standarda i da će za koju godinu ovo postati uobičajena filmska sredstva.

Kathryn Bigelow je u POINT BREAKu i STRANGE DAYSu dovela određene žanrovske koncepcije do savršenstva i umesto da ih nadalje reinterpretiora u istom stilu, otišla je korak dalje, i posle nekoliko različitih pokušaja, u raznim žanrovima, u ZERO DARK THIRTY formulisala novi oblik mainstreama. Iskorak koji je napravila u THE HURT LOCKERu sa epizodičnom strukturom, "nepoznatim" glumcima i hermetičnim glumcima, vratila je pola koraka nazad, pre svega gradeći kontinuirani narativ unutar epizodične strukture, sa poznatim glumcima i formulisala je novu funkcionalnu glavnotokovsku formu.

Naravno, možda glavni tok neće prihvatiti ovu novu formu kao novi standard, ali čini mi se da je "velika tema", "istorijski događaj", "reputacija velikog i nagrađivanog reditelja" poslednji slučaj da ovakva postavka mora da se "pravda" u američkom filmu.

SELEKTAH: 10/10

08 January 2013

FLIGHT

Propuštena prilika da se napravi neo-noviholivudski film koji je redefinisao mejnstrim krajem sedamdesetih



Iskreno se nadam da ste pročitali šta je Crippled Avenger imao da kaže na ovu temu. Sad ja.

Nisam naročiti fan Roberta Zemeckisa, a sve manje volim i Denzela Washingtona. Gledajući Flight rekao bih da se ovaj prvi potrudio više nego ovaj drugi, iako komentari koje sam čitao oskarovski favorizuju ovog drugog. I dok je dobro što se Zemeckis manuo animiranih filmova, mislim da bi Denzel u budućnosti morao da jedno vreme provede u žanrovima atipičnim za njegov opus (komedija, romansa, parodija), kako bi svom nespornom talentu pružio malo više izazova od surih pogleda i Ishouldsaythisonlyonce intoniranih replika.

Flight ne želi da bude holivudski blokbaster, ali to na kraju, ipak, biva (doduše, za blokbaster ćemo još videti, jer se keš i dalje broji, ali "Holivud" je tu). Inicijalno oduševljenje time što ovo nije holivudski film katastrofe o hrabrom pilotu koji provodi ceo film spasavajući film od rušenja uz prateću saradnju "sa zemlje", uz kolaž putničkih drama, ubrzo je pobeđeno time da je ovo holivudski film iz žanra tzv angažovanih drama koje koriste psihološki portret junaka kao pesnicu za borbu sa problemom koji, očigledno, mori celo društvo. A ne samo njega. 

Moj prvi problem odnosi se na period u koji je ovaj film smešten. Uvodna sekvenca sa raskalašnim životom pilota, sa"buš-fleš"-om njegove partnerke, uz prateći šmek koji ga prati (čak i po kišnom danu!) dok ulazi u pilotsku kabinu, sve sa njegovim slobodnim izlaskom iz kokpita i obraćanje putnicima van istog ukazuju na lajfstajl i ponašanje jednog doba davno pre "mera opreza" koje je doneo "NajnIleven" i prateća PiSi industrija. Drugim rečima, Flight deluje kao nešto što je zamišljeno da se dešava u sedamdesetim, a realizovano danas. S obzirom na glamur i važnost koju je avio industrija odn "erlajn" industrija imala u Americi doba pre nego što su avioni postali oruđe samoubica deluje kao pogodnije za priču o njenom moralnom urušavanju. Simbolika i konotacije koje bi sa sobom nosila činjenica da je u tom periodu glavni junak "crni" pilot imale bi daleko veću težinu, jer bi se na njih gledalo kroz prizmu rasizma koji izaziva "ostvareni" Afro-Amerikanac, poput Obame. Ovako, kapetan Whip Whitaker (Denzel) kao svoju konstitutivnu crtu ima samo to što je alkoholičar.

Drugo, efektnost njegovog spasavanja aviona koji se ruši, odnosno efektnost same avionske katastrofe u nastavku filma (odnosno "leta") nigde nije izbalansirana odgovarajućim "neviđenim" (a mislim "neklišeiziranim") dramskim postupkom. Osim ako dva majstorska pojavljivanja Johna Goodmana ne želite da na silu uporedite sa spektakularnošću prizora putničkog aviona koji leti naopačke. Zemeckis od nečega što bi mogli da nazovemo očekivanim tokom "intervencije" (prema engl. "intervention") beži mešanjem nekakve polumrtve festivalske (sve vreme gorim da kažem arthaus) drame sa tipičnim žanrovskim rešenjima korporativnog/sudničkog trilera. Dok se avion ruši, jedna devojka "na zemlji", Nicole (Kelly Reilly) overdozira na dopu (još jedan neveseo simbol Amerike sedamdesetih). U okolnostima koje bi se mogle opisati kao seting ultimativnog festivalskog filma, Whip je upoznaje u bolnici dok jedan oboleli od raka pravi kontrast spram onoga što oni "zdravi & pravi", dok ih bog još voli, izvode gluposti u životu tj prepuštaju se zlim porocima. Nakon toga, ženskaroš Whip počinje da se vezuje za Nicole, ali u njenoj borbi sa svojim porokom on ne nalazi dovoljno inspiracije za sopstvenu borbu.

Pritisnut istragom koja treba da dokaže da je bio pijan dok je vozio avion (pa čak i tako dobro), Whitaker  sve više pije i serija klišea, od izlaska sa AA sešna do svađe sa Nicole, kulminira upadanjem u dom svoje bivše žene i pravljenja scene sa "bivšim" sinom. I kada nas, nakon događaja u hotelskoj sobi, Zemeckis obraduje da će ovo biti film poput Leaving Las Vegas u kome naš junak sa svojim porokom proleće ogradu iznad provalije, Zemeckis nas podseća na to da ovaj holivudski film mora da se završi "inspirativno" i poučno, i film pravo niotkuda postaje priča u priči (koju Whitaker priča okupljenim zatvorenicima i time duplira edukativni momenat iste), da bi odmah zatim stigao i epilog u vidu izmirenja sa sinom koji je došao po svoje parče priče i otvorio prostor da Whitaker još jednom (!) ispriča ono što smo čuli (čime je insistiranje na poučnosti ove priče zacementirano u pločnike Holivuda). 

Moram priznati da sam pomalo bio začuđen i Zemeckisovim krajnje banalnim uplitanjem hrišćanskih motiva, od tipičnih satanskih iskušenja kojima Whitaker nije odoleo (poroci, kurve), preko činjenice da prilikom pada avion ruši toranj crkve i prekida baptistički ritual krštenja (definitvni raskid sa bogom?) do momenta na suđenju na kome Whitaker izgovara "God help me" i nakon čega prvo priznaje istinu, a potom njegov život kreće u boljem i ispravnijem smeru. Dodajte na to i činjenicu da je film prigodno u Americi pušten u predbožićnom periodu i možda će u vaše razočaranje kapnuti ona kap koja će preliti čašu. Kao u mom slučaju.

Flight je propustio priliku da na način autora koji su redefinisali Holivud tokom sedamdesetih obnovi ideju dobrog, lošeg (psihotičnog) momka i da kroz poznatu žanrovsku matricu ponudi atipičnu priču o individui koja strada pod udruženim teretom sopstvenih slabosti i korporativnog amorala. Bez mogućnosti za iskupljenje. I to sve pred Božić! Eh.

SELEKTAH: 4minus/10

25 December 2012

FLIGHT

piše: Crippled Avenger


Gledanje screenera za žirije nagrada bi trebalo da bude referentno gledalačko iskustvo za profesionalce i njihovu procenu nekog filma. Posle gledanja screenera za FLIGHT osnovni utisak je da bi Zemeckisov film trebalo pogledati u bioskopu. Naprosto odavno nisam gledao film koji je u toj meri pravljen za bioskop, i to ne zbog čistog spektakla, kao što bi se pretpostavilo, već upravo zbog drame koju je Zemeckis realizovao u formatu koji se najbolje može percipirati u bioskopu. 

FLIGHT počinje spektakularnom scenom pada aviona koja je u osnovi zamajac filma, uspostavljanje radikalne drame na početku koja se mora ponovo odigrati na kraju, samo u drugim uslovima, i slično CAST AWAYu, junak mora proći buru kako bi stradao i kako bi se spasao. Međutim, kao i u CAST AWAYu, pojam spasa je dosta relativan jer junak sa mračnog mesta na kome se nalazi u svojim redovnim aktivnostima, odlazi na naizgled mračnije poprište iskušenja i završava na novom mračnom mestu. Rekao bih da je sasvim sigurno jedan od osnovnih motiva za ovakvu egzekuciju scene pada aviona i Zemeckisov pokušaj da pokaže kako može da pomiri vrhunsku tehniku i dramu, da podseti da je i dalje Tata, i ova sekvenca će sama po sebi ostati kao primer za izučavanje kako se konstruiše bioskopska napetost. Međutim, ključna pitanja ovog filma nalaze se na drugom mestu.

FLIGHT je film za bioskop najpre zbog toga što je reč o drami koju u vrlo old school maniru, Zemeckis postavlja u nešto šire planove, sa krupnim planovima samo onda kada su potrebni, i FLIGHT gledan u kućnim uslovima ostavlja malo utisak Johna Forda, neke stvari se zbivaju u preširokim planovima u odnosu na ono što smo navikli, ali ti planovi su zapravo idealni za gledanje u bioskopu jer se na velikom ekranu u takvim planovima sve vidi kako treba.

U periodu kada studiji praktično više ne prave ozbiljne filmove o teškim temama, sa velikim zvezdama, FLIGHT stoji kao potpuni izuzetak - Denzel Washington nije morao da se okrene indie produkciji kako bi dobio izazovan lik i u tom pogledu Zemeckisov rad odudara od načina na koji gledamo ozbiljne teme poslednjih godina a to je obično nekakvo nezavisno ruho u kome zvezde prave predah i pune baterije između dve naplate svog talenta. FLIGHT nije skup film, recimo da je tek za trećinu skuplji od Audiardovog RUST AND BONE što je dosta zanimljiv podatak, ali bez ikakve sumnje ima sva obeležja studio-filma.

U tom smislu zanimljiv je i rasni aspekt. Naime, Denzel Washington u ovom filmu igra predstavnika više srednje klase koji je crnac i tek delimično izmiče ograničenjima sa kojima se crnci suočavaju. On u filmu ima dve žene, Meksikanku i belkinju narkomanku, obe koje su na neki način inferiorne u odnosu na njegov položaj. On ima prijatelje belce, čak mu je i narko diler belac, ali advokat mu je crnac, kao uostalom i bivša supruga. Rasni aspekt nije zaista važan u samoj priči, nigde se ni ne pominje, ali rekao bih da je pažljivo profilisano kome crnac može da bude šef i ljubavnik. Štaviše, jedini belac u posadi aviona kojom Denzelov junak rukovodi je svojevrsni white trash.

Ono što je zapravo ključ ove priče jeste tema herojstva, priča o čoveku koji je svojevrsni odmetnik, erodirana ličnost koju je uništio alkohol, i društvu koje je je podjednako erodirano samo na jedan drugi način, i konačno publici koja je erodirana negde između njih. Na početku filma, junakov prvi herojski čin pokazuje da je on ona vrsta filmskog heroja koju smo navikli da gledamo u klasičnom Holivudu, junak koji krši pravila ali radi posao bolje od svih onih koji se drže pravila. Zatim, slično THE HURT LOCKERu počinje da preispituje tu vrstu neuroze u realističkom ključu, pokazujući kako sa jedne strane ta vrsta herojstva nije odlika mentalnog zdravlja, ali sa druge strane nalazi svoje mesto unutar sistema koji cinično ceni profesionalizam i efikasnost čak i kada proizilaze iz mentalne krize. Ono gde se HURT LOCKER i FLIGHT razilaze jeste tačka u kojoj Zemeckisov junak pokušava da se pokaže kao heroj iskoračujući izvan sistema, dočim junak Kathryn Bigelow odlazi nazad pod okrilje sistema koji mu najbolje omogućuje da se ispolji.

To nas dovodi do problema "kraja filma" u koji je scenarista John Gatins uspeo da sebe dovede, primoravši se da odgovori na "junakovu dilemu". U toj fazi su mnogi gledaoci i kritičari ušli u sukob sa FLIGHTom, i rekao bih da su Zemeckis i Gatins dosta rizikovali kada su se opredelili za ovaj kraj, u kome junak odlučuje da odstupi od cinizma kojim je dotle uspeo da veže publiku. Sve ostalo u filmu je u skladu sa očekivanjima kada film rade veliki reditelj i veliki glumac u saradnji koja je podjednak izazov za obojicu.

U određenom smislu FLIGHT zaista jeste nastavak Zemeckisovog rada iz vremena crne komedije USED CARS koja je izučavala cinizam američkog društva i bavila se iskupljenjem njegovog najciničnijeg učesnika. FLIGHT nije komedija ali se bavi zaoštrenim, apsurdnim odnosima koji su dovedeni do paroksizma.

Scena na saslušanju u finalu filma FLIGHT zapravo je parafraza scene iz USED CARS u kojoj Kurt Russell neprestano šapuće i gestikulira junakinji koja svedoči da laže. Međutim,, ovog puta glavni junak nije pomatrač već je svedok, ali okolnosti su slične kao i odnos publike prema raspletu.

Ne ulazim u namere autora, koje možda, ili čak verovatno, nisu ovakve kako ja vidim ishod FLIGHTa, ali zapravo ključna transformacija junaka jeste u tome da on na kraju prestaje da biva cool, i na neki način postaje žrtva sistema na novi način. Sa ulaskom u AA kome se opirao pre toga, on u stvari priznaje svoj poraz, i prestaje da funkcioniše "izvan" sistema. Ako imamo u vidu snažan motiv vere u filmovima Roberta Zemeckisa, ovo je njegov prilično ateistički rad u kome je ishodište odlazak u Alcoholics Anonymous, nešto od čega recimo junak odustaje u filmu CAST AWAY kada između lopte kao terapeuta i neizvesnosti samostalnog suočavanja sa nedaćama bira ovo drugo. Međutim, junak u filmu CAST AWAY nije alkoholičar, tako da je njegov put na mesto na kome neće biti srećan drugačiji jer Zemeckis u prikazu junakovogpatetičnog ishodišta u AAu i zatvoru i artificijelnom ponovnom povezivanju sa porodicom, zapravo pokazuje moduse u kojima bivši zavisnici na kraju egzistiraju, a to su razni paternalistički i manipulativni konteksti.

Dakle, FLIGHT ne nudi suštinsko rešavanje junakovog problema, pomera ga samo iz jedne u drugu ravan visokofunkcionalne patologije. Ono što se tu postavlja kao pitanje jeste da li su Zemeckis i Gatins, kao ljudi koji su imali probleme sa alkoholom svesni mračne dimenzije samog AA i uopšte činjenice da je to nova adikcija koja smenjuje staru, ili je za njih to zaista horizont egzistencije za ljude sa tim problemima. Međutim, to u krajnjoj liniji nije ni bitno.

AA sama po sebi jeste revolucionarni primer sekularnog samoorganizovanja zavisnika i međusobne pomoći koji je u jednom trenutku kada je nastao posle američke Depresije i bio najefikasniji način lečenja alkoholizma, kada se uzme u obzir tadašnja medicina itd. Sistem support groupa je opstao do danas ali je u međuvremenu institucionalizovan, standardizovan i izgubio je auru jednog od proizvoda New Deala. Međutim, ključni atribut je to da zapravo kroz AA programe dolazi do konverzije problema iz jedne u drugu formu zavisnosti, s tim što je ova nova prihvatljivija i komodifikovana. FLIGHT se svakako može posmatrati kao jedan od pokušaja da se AA filmski uobliči, ali nimalo ne sugeriše da je junak suštinski išta rešio - on je samo prešao put od nekoga ko prevozi građane do nekoga ko propoveda marginalcima, i od nekoga ko finansijski podržava sinovljevo školovanje u temu sinovljevog pismenog sastava, dakle eksploatacija se nastavlja u novoj formi.

Svi međuljudski odnosi u ovom filmu bazirani su na principima međusobne zavisnosti, dominacije i koristi koji se u pojednim slučajevima manifestuju kroz prijateljstvo, romansu i porodičnu vezanost. Za razliku od junaka iz CAST AWAYa koji posle nekoliko godina odsustva bila otpisan, ostaje sam i može zaista ponovo da počne, junak FLIGHTa sve vreme ostaje socijalizovan na određeni način. Jedini prostor slobode zapravo ostaju te granične, ekstremne situacije, nepromišljeni postupci i autodestrukcija od kojih odustaje kada shvati da sistem više laže o njegovom alkoholizmu od njega samog.

FLIGHT je slično HURT LOCKERu ulazak u naličje junaka koji su okosnica Holivuda a to su otpadnici koji su veći profesionalci od onih koji su lojalni i konvencionalni. Međutim, za razliku od starog Holivuda, ovde nema "ballbuster" šefova koji ne prihvataju njihovu nekonvencionalnost (ili su ballbusteri pod uticajem filmova o herojima promenili mišljenje) već žele da ih iscede do kraja. Otud je u stvari jedna od najefektnijih Roršahovih mrlja u ovom filmu to što će publika u puno navrata biti razočarana time šta junak radi samome sebi ali će se najviše "razočarati" onda kada on učini nešto zbog čega ipak jeste heroj.

Činjenica da je film uspeo da dovede gledaoce do tačke u kojoj se do kraja poistovećuje sa cinizmom i autodestrukcijom a onda im izmakao tlo pod nogama je zbog toga zapravo ključna mana tokom gledanja i ključni adut tokom razmišljanja potom.

SELEKTAH: 8 / 10

19 September 2012

BRON/ BROEN

Amerikanizacija Evrope na evropski način



Bron, Broen, The Bridge ili Most je koprodukcija danske i švedske televizije koja je rezultirala više nego pristojnim osvajanjem tradicionalno(g) američkog formata "potere za masovnim ubicom". Mi, gledaoci koji se obično gostimo na anglosaksonskim trpezama i koji oprezno probamo deserte sa ostalih stolova (i još uvek nismo probali Forbrydelsen!), svedoci smo da (zapravo možda je bolje reći sada su nam dostupniji) serijali pojedinih evropskih zemalja imaju ozbiljnu nameru da udaraju na američke rivale i kako vreme pokazuje sve češće dobijaju svoje američke verzije, i, da završim ovu "rečenicu"- to će biti i slučaj sa Bron/Broen na kanalu FX već od 2013. godine.

(fiju...)

Između Danske i Švedske nalazi se čudesan most. Na polovini tog mosta je granica koje nema. Jedne noći, policija na toj tački nalazi leš čija se jedna polovina nalazi na danskoj, a druga na švedskoj polovini. Zbog toga, u rešavanje slučaja uključeni su policijski timovi obe zemlje. Sa švedske strane predvođeni Sagom Noren čije emotivno neinteligentno ponašanje čini da izgleda bukvalno kao Dr Spock. Njena iskrena zblanutost i nespremnost na ljudske kodekse ponašanja sa svim podrazumevajućim podtekstima daju seriji povremeno neophodan i atipičan komični ton. Sa danske strane tu je Martin Rohde (Refnov stari znanac Kim Bodnia) koji nosi svu "prljavost" evropskog žace- razveden, pa oženjen, deca iz dva braka, sklon neverstvima, tvrd, a mek. Njih dvoje na uverljiv način i relativno brzo uspostavljaju odnos koji bi se mogao opisati kao dirljiv i "za sva vremena". Sam kraj serije ide u prilog u tome.

Ostali junaci su za razliku od američkih serija daleko usputniji bez obzira na njihovu upletenost u priču i moj kompliment ide autorima zbog uspešno sprovedenog napora da Bron/ Broen bude serija o dva osnovna stuba ovog mosta- Sagi i Martinu.

U izvesnoj meri, mane Bron/ Broen su i njene vrline. Pre svega one su posledice vrlo komplikovanog i ništa manje ambicioznog pokušaja da se temelji misterije i saspensa postave na nekoliko punktova i da se odatkle vode ka jednom, logičnom "izazivaču" istih. U tom smislu, baš kao i mnogo neuspešnih holivudskih filmova, Bron/ Broen efektno pumpa dešavanja, nižu se solidne bizarnosti, mešaju se žanrovi (serial killer vs revenge flick vs dark avenger) i stvari, iako u nameri da deluju kao da ih je neko pažljivo osmislio u ishodu deluju pomalo kao tristokilaški mekgafin. To, naravno, malo ubija osećaj zadovoljstva kada stvari kreću da se raspliću i kada s pravom imate utisak da se do pola serije jurio jedan čovek iz niza razloga, a od pola neki sasvim drugi iz samo jednog. Finale koje će neke podsetiti na oporost prve sezone 24 svakako prebacuje Bron/ Broen u kategoriju serija koje zaslužuju vašu pažnju.

Druga sezona planira se za kraj 2013.

10 January 2012

CAPTAIN AMERICA: THE FIRST AVENGER

Kada gledam druge superherojske filmove ja još više cenim Nolana ili onog njegovog šminkera koji je Ledgeru razmraljao šminku po licu i rekao- A jel može ovako?


Da ja imam 150 miliona dolara pitanje je da li bih ih poverio Joeu Johnstonu da njima započne još jednu uspešnu superherojsku franšizu. Iako je Joe režirao nekoliko meni dragih filmova (Honey, I Shrunk The Kids, Jumanji, Jurassic Park III i, naročito, Hidalgo) mislim da su stvari oko superheroja postale toliko kompetitivne, a publika toliko prezasićena reciklažom recikliranih arhetipa da Joe jednostavno nije dorastao tom zadatku. Ja bih režiju Americe poverio, recimo, nekom azijskom ili bolivudskom reditelju. A tek pisanje scenarija... Uh, nad tom odlukom bih se znojio danima.

Captain America ima jednu malu prednost u u odnosu na ostatak ekipe koji paradira bioskopskim ekranima prethodnih godina- on je nastao sredinom XX veka, tačnije tokom Drugog svetskog rata. Ta, već korištena premisa (Hellboy sam ponovo gledao pre neki dan, recimo) zgodna je ako ništa zbog toga što je osnovni seting drugačiji, a onda ono što je "futurističko" u njemu ima prostora da bude drugačije futurističko u odnosu na sve ono što smo videli kod "junaka našeg doba". Nažalost, i jedno i drugo je tako bedno prisutno u Joeovom filmu.

Captain America je od one vrste superheroja koji su konstituisani o državnom trošku, ali za razliku od njih on nije posledica eksperimenta koji je pošao kako ne treba, već, zapravo, predstavlja uspešno ostvarenje istog. Jedan "Benjamin Button" vizuelni postupak učinio je da se sa kržljavom verzijom Chrisa Evansa zabavljamo u prvih četrdesetak filma, da bi se potom na najdosadnije moguće načine uveravali u to šta štit napravi od superheroja...

Mislim, ja volim one koji troše vreme na čitanje mojih tekstova, ali ja zaista nemam reči koje bih trošio na ovu nemaštinu mašte. Ne znam kada me je ozbiljnije zabolelo za sve, kad je zlikovac pravo niotkuda skinuo svoju arijevsku masku i otkrio nam redneka iz pakla ili kad je sve počelo da eksplodira kao u sto prethodnih filmova ili kad sam shvatio da će finalni obračun da se odigra u obliku pesničenja na avionu koji leti bez pilota...

Kapetane Amerika, ali iskreno me zabole za tebe.

SELEKTAH: 2/ 10

10 November 2009

LJUBAV JE... kad voliš istu stvar na različite načine

WEEZER - Raditude (DGC/Interscope, 2009)

piše: Crippled Avenger




Posle svakog self-titled albuma, Weezer je navikao publiku da isporuči jedan intimistički, ispovedni. Posle debitantskog Plavog albuma usledio je Pinkerton, koji se na duže staze može smatrati verovatno i najuticajnijim koji je ovaj bend proizveo. Posle Zelenog, usledio je Maladroit na kome je Rivers Cuomo pokazao autodestruktivnu lakoću pravljenja pop pesama koja ga je na toj konkretnoj ploči skupo koštala pošto je opijen vlastitim talentom na kraju sam leakovao sve pesme u demo formi a u pokušaju da završeni album učini remek-delom usput zaboravio da ga učini naprosto odličnim i da kroz aranžman, produkciju, razdvajanje kvalitetnog od slabijeg uradi finalne zahvate koji će izuzetan demo pretvoriti u dobru ploču. I upravo negde od ove tačke, odnosno od Zelenog albuma američki Loša luta u potrazi za novim masterpisom...

Raditude koji je usledio posle Crvenog je na neki način bliži pop kanonima koji su svojstveni Weezerovim self-titled albumima. Ploču otvara odličan punokrvni hit (If You're Wondering If I Want You To) I Want You To u kome distorzirane 70s gitare u strofama zamenjuje Paul Weller meets Violent Femmes svirka, da bi u refrenu do izražaja došao tipičan Riversov Buddy Holly meets Rush stil. Već u stihovima se kroz pominjanje refrenci kao što su Slayer majice i gledanje Titanic-a u bioskopu, pop boji nostalgičnom notom odnosno Rivers ni ne pokušava da pravi power pop koji se obraća savremenoj publici ili barem ne pokušava da ih laže kako im komunicira neko savremeno iskustvo. Već u drugoj pesmi I'm Your Daddy, Rivers pravi čist power pop kakav odavno nije tako dobro sačinio, sa skladom svih potrebnih detalja, a u trećoj The Girl Got Hot pravi jedan od onih Weezer komada koji nisu jaki u melodiji ali su nenadmašni na nivou čiste power pop mehanike - u ranijem opusu takav singl je recimo bio Beverly Hills.



Što se stvari laganih tiče, Rivers je i u tom aspektu na nivou nekih ranijih pogodaka. Pre svih tu je predvidljiva ali efektna Put Me Back Together, a odmah do nje I Don't Want to Let You Go u kojoj Rivers zna šta radi čak ni kad nije previše inspirisan.

Kao na Pinkertonu, Rivers ima izlete u tvrđe, dramatičnije gitarske komade sa Pixies/Dinosaur Jr teritorije, i na ovom albumu to je pesma In the Mall, a toj grupaciji suštinski pripada i Turn Me Round. Ipak, čini se da je Rivers ubedljivije simulirao Blacka i Mascisa ranije nego sada.

U svakom slučaju, ono što je uvek najrizičnije kod Riversa jesu pokušaji da uvede nešto novo. Iako poznavaocima njegovog muzičkog ukusa i kolekcija demo snimaka, interesovanje za hip-hop nije nepoznato (na kolekciji Alone ima čak i obrada Ice Cubea), gostovanje Lil Waynea na pesmi Can't Stop Partying jeste zvučalo zastrašujuće. Međutim, sama pesma nije zastrašujuća, u njoj Rivers govori o svom potonuću u svet beskrajnog i besciljnog provoda a stilski je na liniji novih britanskih gitarskih koketiranja sa plesnom muzikom. Čak ni Lil Wayneovo gostovanje nije skandalozno, samo je nekako, hm, nepotrebno. Ipak, ako imamo u vidu da su Riversa kao malog zbog astme zvali Weezy, možda to sve ima neke veze...



Drugi pokušaj inovacije kroz uvođenje indijskih post-beatleoidnih toucheva u pesmi Love Is the Answer paradoksalno u teoriji deluje kao manji rizik od Waynea, ali se u praksi pokazao kao potpuni promašaj. Naime, dok se od Riversove pop kulturne eklektičnosti očekuje da se zaigra i zaluta u refertencama, njegovom žanru i konceptu zaista ne odgovara ta indijska pseudomistična dimenzija. Nije Rivers prvi koji je neumesno koketirao sa njim, ali za razliku od Blura, on kao američki geek patriarch nema imidž koji može da apsorbuje takvo iskliznuće. Naprosto, Weezer je grupa koja je svoju muzičku ograničenost podigla na nivo koncepta i sada je prekasno da proširuju polje borbe. Rivers je kao stari metalac u svojoj karijeri ne samo kroz namecheckovanje već i kroz lični primer istrajavanja u besmislenim stvarima dokazao da je veran ideji. I sada je malo kasno da traga za smislom.

U svakom slučaju, ako se izuzme ovaj jedan sramotan komad, Raditude je povratak Weezera u formu, sada u jednom novom kontekstu omatorelih ljudi koji su se poslednji put osećali srećno početkom devedesetih, i nemaju problem sa tim. Uostalom i oni koji su svoj coming of age imali između sredine dedesetih i početka dvehiljaditih imaju pravo na sreću i veseli power pop.

Sledeći na redu za reinvenciju su Blink-182 koji su mudro iskoristili Weezerovo tržište dok je Rivers bio u mirovini (mada kod Blinka ne treba zanemariti ni faktor Offspringove krize), a povratničku turneju odradili zajedno.

selektah: ***1/2/ *****




NB još improvizacija na Weezer omot ovde.