01 October 2020

SEVDALIZA - Shabrang (Twisted Elegance)

"Is there anyone out there to get me out of my head?" (Habibi)


Liz Fraiser izBosne.
Sarajevski Portishead.
Senidah iz Zdrave hrane.
Zavođenje na barikadama.
Sevdaliza iz Teherana preko Roterdama.

Sevdaliza je dete devedesetih. Narogušeno, promenljivog i najčešće lošeg raspoloženja, sa smislom za humor koji uglavnom izaziva prevrtanje očiju (jer kako drugačije objasniti doteranu Sevdalizu na omotu sa šljivom na oku).
U prilog tezi, Pitchfork (obožavam kad urade moj posao) kaže da je ime albuma ime konja persijskog heroja Sijavaša koje je neprevodivo i znači "boja noći", a tih nijansi mraka ima na desetine. I tih nijansi mraka ima i ovde, barem koliko i pesama.

Shebrang je tip albuma koji zvuči kao da uspavljuje, ali zapravo budi, jer poseduje neku jezu koja se ušunjava tiho kao noćna mora u san. U devedesetim bi ovo bez problema bilo klasifikovano kao "trip hop", odmah uz Portishead, ili eteričnije teme Lamb, Tricky-a i Martine (ove poslednje naročito u postbluzičnoj Rhode), možda bi se neko pozvao i na raspevaniju i rasplesaniju Natachu Atlas "jer sve je to jedan nama nedovoljno blizak Istok".
Danas ne možemo da napravimo tu grešku. Jer tu je Arca, Anohni, fka twigs, sa kojima Sevdaliza bez problema raznijansirava pedeset nijansi crne.

Shebrang je vrlo poetizovan seks. Zaboravljena magija vođenja ljubavi koja uzima u obzir mističnost zavođenja, lepotu kože, dodir, uzdah, miris, golicanje, uranjanje, nepredvidljivost, provirivanje senki u mraku. Shebrang je senzualan (možda najviše u omamljujućoj Human Nature) kao retko koji album koji ćete slušati ovih dana ili meseci. On je telesan, mazan, privija se. On zavodi. Seks je dosta apstrahovan u pop arthausu (izvođača koje sam pomenuo u kontekstu Sevdalize). S jedne strane on je sveden na dominatriks nadmetanja polova u hiperbanalizovanoj prezentaciji mejnstrima (popa i rnb-ija), dok s druge strane malo više služi kao povod za esejizovanje polnih jednakosti, nejednakosti, frustracija i pravno-moralno uređivanje tog prostora. Kod Sevdalize, traži se da samo legnete jedno pored drugoga, i ugasite svetlo ili probudite mračne želje u sebi. Zajedno ćete otkriti šta kome prija, tek kad probate.

Sevdaliza, iako autotjunovana, dovoljno jasno i dovoljno često stavlja do znanja da ume da peva, još više da njene emocije komanduju pesmama i diktiraju ton. Vapajnost njenog glasa paradoksalno izaziva kod nas (muškaraca?) predaju i popuštanje, a melodije i relativno konzervativni sklop pesama koje poštuju refren, nose vas kao na vreloj koži istopljeni Vangelis ili Ian Hammer.

Nema sumnje da Karin Dreijer masturbira uz ovo.

SELEKTAH: 9minusminus/10




30 September 2020

THE FLAMING LIPS - American Head (Bella Union)

Gde je kraj sveta, tu su i Flaming Lips


Koji je ovo album FL po redu? A koliki je svemir? Zar je bitno? To hoću da kažem.

Zašto volim da slušam FL? Zato što volim da se sažaljevam? (znak pitanja kamuflira odgovor) Zato što je lepo i plemenito sažaljevati svet? Ceo svet!

Flaming Lips su bend osuđen da postoji. Neposoban da se zaustavi, stane i nestane. Kao i planeta Zemlja, recimo. Ali jasno je da je njihova egzistencija auto-konzervirana. Oni nisu bend koji juri ili prati trendove. Sem Miley Cyrus, a i nje su se dotakli kada je ona dotakla dno. Flaming Lips su bend,
kao i planeta Zemlja, zarobljeni u sopstvenoj putanji, nad kojom nemaju nikakvu kontrolu.

Kakav je novi album?
Čaroban!
Producirao ga je David Fridmann.
Nežan. Baladan. Melanholičan kao Starman. Mogao bi bez problema da im bude i poslednji. I najkomercijalniji. I najomiljeniji. I najrasprostranjeniji. I vama nebitan.

Jer na American Head Flaming Lips su Flaming Lips, i malo šta drugo. Droge i gostovanje Kacey Musgraves malo toga tu mogu da promene. Njihova putanja, koja iza sebe ostavlja milijarde tanušnih zvezdica, supernova (pobačaji zvezdica), troglavih stvorenja, dece zagledane u kosmos, dole na uglu, (dok im se oči tope u lavu), očinskih zagrljaja pred finalni rastanak, ta njihova putovanja prima samo goste i uticaje koji na nju liče.

Kao i mnogo puta do sada Pitchforkova recenzija će vam bolje i konkretnije reći kako stvarno ovaj album zvuči. Apropos tamo pomenutog Neila Younga, kad slušam Lipse ne osećam potrebu za njim. To je, valjda, plus?

Kraj je sveta. Jednog od mogućih. Du ju rialajz? Nećete se jednoga dana probuditi i sve će biti drugačije. Već ste se probudili! Flaming Lips na American Head su ono što se čuje potom- zvuči utešno, ali je neutešno. Pesme poseduju dramatičnost, ali ko će u ovoj sloumoušn panici da nađe vremena da se bavi time da li je to zapravo kemp. I da ne obraćate pažnju na reči (kao ja), sasvim je sigurno da Lips pevaju o ljubavi i smrti, i svemu onome što je bitno između ta dva. Ako nemate koga da zagrlite dok ovo slušate, jasno vam je da je sve bilo uzalud. I vi ste bili uzalud.

Flaming Lips su prijatelji usamljenosti. Oni se guraju sa Mrakom, vašim starim prijateljem, na ulazu u vašu sobu. Tame Impala su, čini mi se, ove godine snimili album koji je na potpuno drugom kraju sunčevog kretanja. Oni izlaze, a Lips zalaze, i Lips su manje sint, a više folk.

Možda (vaše) stanovito nezadovoljstvo može da potekne od osećaja da Flaming Lips previše lako stižu do ovakve muzike (kao ja do ovakvih recenzija), kao i da na njihovim izdanjima (poslednje dve dekade) dominiraju ovakve kosmomelanhoromanse, ali nekada kontekst (i druge aktuelne reči na "ko") otvore nove perspektive na staro, kao nove rane na starom mestu... i mislim da se baš to dešava sa American Head. On je aktuelan u našim srcima.

SELEKTAH: 9/10

29 September 2020

BLUR: NEW WORLD TOWER

Film je režirao isti tip koji je ove godine režirao dodelu MTV nagrada. Samo kažem...


Blur: New World Tower je dokumentarac koji se bavi neplaniranim i kratkoročnim kambekom benda Blur koji su ovi napravili 2015. svojim albumom Magic Whip i nekolicinom velikih koncerata širom sveta potom.

Pretpostavljam da veliku većinu vas zabole za Blur. Ovi "omega" akteri Britpopa tokom karijere imali su toliko mena (ako uzimate u obzir Albarnove i Coxonove solo-radove i projekte još i više), da je mala verovatnoća da ima takvih, poput mene, koji mogu i žele da ih vare u svim varijantama.

Ko dobro pamti, seća se da sam ja prilično dobro odreagovao (i) na to povratničko ostvarenje, otuda me još više čudi što me je ovaj film (koji sam dobrim delom odgledao zajedno sa Eli i uz brdo njenih pitanja o načinu funkcionisanja pop-rok muzike, živog nastupa i izgledanja "starim"...) ostavio ravnodušnim i najvoljnijim da se raspitam- čemu sve ovo zapravo?!

Nedavno sam čitao neki intervju sa Alexom Jamesom, basistom Blur, iz devedesetineke, i u tom intervjuu novinarka se deklarativno namerila da mu stavi do znanja da nema neko mišljenje o Blur, "da više voli Oasis", ali ovaj je tokom intervjua bio toliko kul i iskren, da je na kraju morala da kapitulira pred tim. Kao i ja. Alex je definitivno "najkuliji Blur".
Graham Coxon govori kao da je progutao Petera Sellersa i generalno ostavlja utisak povučene osobe.
Bubnjar Dave Rowntree danas izgleda kao Peđa Majstor, s tim što Peđa Majstor izgleda bolje i kulje.
Zapravo, jedino Albarn ide na kurac. Albarn koji kaže da kad je s Blur onda mu je super i onda "jeste Blur", ali kada siđe sa scene, ponovo postaje Damon Albarn. On deluje kao neko ko ne zna šta hoće, ko previše povlađuje sebi i ko lako ide na živce. Nesumnjivo je vrlo talentovan i uživo peva bolje nego što sam očekivao. Bolje od Liama sigurno. This Is Low, izvedena u Hyde Parku tokom te turneje kida!

Sam film pored tih monoloških nastupanja članova benda i kvazi-reminiscencija na temu prošlosti, budućnosti i smisla benda, priča nam kako su se Blur, nakon otkazivanja koncerta u Japanu, slučajno zatekli u Hong Kongu i odlučili da višak dana iskoriste u nekom malom studiju džemujući na temu budućnosti benda. Mali prostor ih je, kanda, zbližio više nego što su očekivali. Porođeno je dovoljno demoa za novi album, koji je opet upeglao njihov verni producent, Stephen Street i tako je stigao Magic Whip, a potom i promotivna turneja. Pored samo fanovima zanimljivih snimaka sviruckanja i lupkanja u malecnom studiju, uživamo i u seriji živih nastupa (Hong Kong, Hyde Park, možda još neka lokacija) tokom kojih provejavaju i pesme s tog albuma, ali i neke ("grejtest") stare. Ništa posebno posebno.

Blur su, kao što i većina njegovih članova priznaje, više slučajni susret koji možda povede nekuda, nego bend. Jedan mogući oblik postojanja, pre nego nešto stalno. Čak ni čudovitost nastanka Magic Whip kod njih nije pobudila neki naročiti entuzijazam. Oni su prijatelji dobrano svesni sita i rešeta koje su prošli. U tom smislu New World Tower jeste realna slika benda i te njihove faze, ali nije nešto što gradi rokenrol film koji će biti zanimljiv i putniku nenamerniku.

SELEKTAH: 5plus/10

28 September 2020

NAŠI I NJIHOVI: SCREAM FOR ME SARAJEVO

Film koji treba snažno da podržimo kao napor Sarajeva i Federacije da o(p)stanu kao sekularni entiteti


Svakoj normalnoj osobi opsada i stradanje Sarajeva tokom rata u Bosni mora da izgleda jezivo, nepotrebno i mučno.
I svaki komentar u ovom filmu koji nosi dozu osude ili besa spram (srpskog) agresora koji je tu opsadu priredio moramo (mi, Srbi) stojički da podnesemo. Mi nismo bili na njihovom mestu i ne znamo koliko ih je to bolelo. Par godina kasnije mi smo bili na drugom mestu i trpeli tuđe napade, i znamo koliko nas je to učinilo besnima i poniženima.
Istina, u ovom filmu i nema previše upiranja prsta u nas, tako i da osetljive nacionalističke duše mogu da se prihvate gledanja.

Scream For Sarajevo je dokumentarac koji su Tarik Hodžić i Jasenko Pašić, s puno ljubavi i nostalgije, snimili povodom gostovanja Brucea Dickinsona i njegovog pratećeg benda (nisu to bili Iron Maiden tada) 1994. u Sarajevu (kapiram da ima vas koji i ne znaju da se to desilo).

Na inicijativu dva tipa iz UN-a, kontaktiran je Bruce Dickinson (izbor i priroda tog angažmana nisu mi najjasniji), kome je ponuđeno da održi koncert u Sarajevu. Na šta je Bruce instantno pristao. U Sarajevo nije stigao helikopterom iz Splita, već u nekom volonterskom konvoju preko Igmana. Održao je koncert, sa dve bosanske predgrupe (Sikter i Allmanah), "u pauzi bombardovanja", pred par stotina "preživele raje"...

Scream For Me Sarajevo je kombinacija dokumentarnih snimaka  svih detalja oko dolaska i samog koncerta i "talking head" prisećanja skoro svih aktera: Brucea, njegovog basiste i bubnjara, dvojice UN-ovaca, preživelih članova Siktera i Allmanaha, kao i nekolicine fanova kojima je taj koncert dao snagu da će jednoga dana sve opet biti normalno. Očekivano je da film donosi apsurdnu nostalgiju za jednim trenutkom, da je pun bola, neverice da se zamišljeno zaista odigralo i da nosi gorku opomenu svima koji bi se opet igrali rata.

Međutim, više od svega, Scream For Sarajevo je proslava sekularnog aspekta života jedne sredine koja lagano klizi ka sve upadljivijem religioznom tradicionalizmu i dekadenciji. Ono što vidimo jeste da je u Sarajevu pre rata postojala snažna rokenrol klima, da su ljudi znali i voleli Maidene, da su tokom opsade pokušavali da sviraju i slušaju rokenrol i da im je Bruceov dolazak bio kao "second coming". Drugim rečima, rokenrol je, a ne Alah davao ovim ljudima nadu. Taj duh, iako prebijen i pobijen, postoji i nakon rata, u proslavi Bruceovog povratka dvavdesetikusur godina kasnije i njegove muzike, neki ljudi i dalje vide "željenu normalu". Niko se od aktera ne distancira od Brucea i njegove, islamu svakako nesimpatične, muzike, niti je rokenrol nekako na silu zaboravljen i otuđen od mladih i, sada, starih fanova. Scream For Sarajevo zato dvostruko rezonuje u svom vrisku i tu buku valja podržati.

SELEKTAH: 7plus/10

ENOLA HOLMES

Najviše od svih trebalo bi da bude zadovoljan Netflix, što mu je konačno pošlo za rukom da napravi jedna pristojan "namenski" film


Enola Holmes je sestra Sherlockova. Ona živi u porodičnoj kući koju su stariji Sherlock i još stariji brat Mycroft odavno napustili sa svojom majkom, slobodoumnom feministkinjom koju po ko zna koji put glumi Helena Bonham Carter. Međutim, pipidugačkočarapasti aranžman njenog detinjstva ruši se kada majka iznenada nestane. I ostavi samo par šifri kao trag. Njen nestanak dodatno komplikuje to što Mycroft, koji je (kako Netflix Cro prevodi) Enolin "skrbnik", želi da je pošalje u strogi internat za buduće pokorne dame. Pa Enola mora da beži i nađe majku...

Režije se prihvatio Harry Bradbeer kome je nakon četvrt veka režiranja na televiziji ovo prvi film (nisam siguran da li Netflixova ostvarenja treba da guramo u isti džak sa drugim "televizijskim" filmovima), a kako neke od njegovih poslednjih režija uključuju Killing Eve i Fleabag, nije teško razumeti zašto Enola Holmes izgleda kao "Fleabag za tinejdžerke".

U ovom filmu, Millie Bobby Brown nepotrebno govori u kameru i interpretira stvari tražeći našu saradnju. Međutim, u Fleabag je ta vrsta "saradnje" bila refleksija junakinjine blesavosti i neke nesigurnosti koja konstantno traži afirmaciju i podršku. Enola je daleko punija samopouzdanja, prodornija i njen "kontakt" sa nama nije ništa drugo do postmoderno smetalo bez naročite svrhe, koje, zapravo, u najvećoj meri kompenzuje skromnost iskazane mašte u samim scenama.

Enola Holmes je vrlo staromodno postavljena šerlokholmsijada u koju su na silu udenuti svi obavezni elementi našeg doba- od inkluzivne participacije svih rasa (pa tako imamo crne učiteljice rvanja u devetanestovekovnoj Imperiji?!) preko neizbežne feminističke re-imaginacije "doba" i Enoline avanture kao prilike da se akcentuju "ženski imperativi" za koje i danas moramo da se borimo. Ali ništa od toga nema ni trunku šarma.

Film traje, barem, pola sata duže nego što je trebalo, Millie je i dalje podnošljiva, iako je njena inicijalna sirovost ozbiljno zarasla u kompromis. Eli se većma dosađivala, ali je izdržala do kraja. Dickinson ili, nedajbože, The Great, ovo opasno nije.

SELEKTAH: 5minusminus/10

25 September 2020

L'ORDRE ET LA MORALE (aka REBELLION)

U ovom ljupkom i angažovanom filmu Mathieua Kassovitza, prema istinitom događaju (mada je možda bolje reći- događanju), on igra žandarmskog kapetana Philippea koji je poslat da smiri i ispregovara krizu taoca nakon napada na jednu policijsku stanicu.
Napad su izveli pripadnici naroda Kanak, a dotična policijska stanica nalazi se u oblasti Uvea, u Novoj Kaledoniji.

Nova Kaledonija je malecna država sastavljena od nekoliko ostrva ISTOČNO OD AUSTRALIJE!
Teritorija Nove Kaledonije pripada Francuskoj od 1853. od kada ju je vojska Napoleona III osvojila. Pre toga je TRI I PO HILJADE godina bila svoja.

Sve se dešava 1988, u dvanaest dana koji prethode predsedničkim izborima na kojima Žak Širak pokušava da pobedi Fransoa Miterana (i ne uspeva).

Francuska prvo šalje žandarmeriju da ispregovora mirno razrešenje, ali kako su izbori blizu, a snage se u matici lome između radikalne desnice i radikalne levice, stiže i vojska, da sve reši kako bilo, samo brzo. Za independistička htenja naroda Kanak i pokušaj da od novih francuskih zakona zaštite svoju tradiciju i način života francuska, tradicionalno, skoro vek i po nema naročitog sluha.

Gledajući ovaj nemio film, koji Kassovitzu očigledno nije doneo puno sreće, jer od tada (2011) nije režirao nijedan film, čovek mora da se pita u čemu je onda šum kada srpska vlada šalje svoje jedinice da smiri albanska buktanja na Kosovu, teritoriji koja nesumnjivo ubedljivije pripada Srbiji, nego Nova Kaledonija Francuskoj.

O tome da li je Albancima na Kosovu (bilo) dobro ili ne, možemo diskutovati (sve do filma Teret), ali sumnjam da im je bilo lošije nego Novim Kaledonjanima pod Francuzima. Gledajući ovaj film mi vidimo da se demokratska volja većine ne bavi time, već samo i isključivo traži da bude sprovedena na svim francuskim teritorijama, milom ili silom. Nešto što je svakako bilo osporeno srpskim vlastima 1999. nakon čega je usledilo bombardovanje Srbije, koje se nije desilo ni Novoj Kaledoniji, a Francuskoj još manje.

A Francuzi su naši tradicionalni prijatelji.
Na koje smo se godinama ugledali i neretko sa njima učestvovali u borbi za slobodu, jednakost i bratstvo.
Vi zaključite šta hoćete iz rečenog, ja samo pokušavam da otškrinem novu perspektivu gledanja na stvari.


Sam film iako hrabar u nameri da pokaže (ono što nam Philippe na kraju u vojsoveru i saopštava) da "istina boli, ali da laž ubija", predstavlja solidnu (a la Argo, recimo) akcionu rekonstrukciju tih dvanaest dana uzaludnih pregovora. Ni sam Philippe, uprkos "apokalipsa danas" tonu svojih monologa, ne uspeva da se nametne kao naročit karakter, dok među ostalim junacima tek naziremo neke nijanse, bilo da su "dobri" ili "loši". Kassovitz je fokus stavio na radnju, na građenje tenzije i tu ovaj film funkcioniše kao skoro "La haine u kolonijama", minus tri glavna junaka, ali postmodernistički rediteljski postupci su tu i grle se sa pro-dokumenarnim stilom. Također, Mathieu je žrtva svojih ideala i želje da stvari prikaže što vernije, usled čega polovina njegovog kasta dolazi od naturščika koji uprkos trudu i efektnom "prirodnom" izgledu, ipak, ne uspevaju da iznesu dramske i idealističke replike koje im je Kassovitz poverio, pa interakcije sa njima deluju drvenasto i lišavaju film poetičnosti i emotivnog naboja koji tu evidentno postoji.

Kao dramsko-istorijski dokument, L'ordre et la morale (fraza koju francuski ministar pominje kao nešto što mora da se sprovede svuda na franucskim teritorijama podjednako), ovaj film je dragocen za diskusiju o bahatosti i licemerju postkolonijalnih sila i tog sveta, ali kao film, biće najzanimljiviji onima koji u slične diskusije vole da se upuštaju zbog svog izbalansiranog traganja za istinom.

SELEKTAH: 6plus/10

SINGL GODINE 2020/45

TAME IMPALA - Borderline (Blood Orange remix) (Modular)


Jebena Sade, ladno. I muški.

24 September 2020

L'HEURE DE LA SORTIE (aka (idiotski engleski naziv) SCHOOL'S OUT)

 Deca genetski modifikovanog kukuruza


Malo je ovako i ovoliko depresivnih filmova.
Ne znam mnogo o autorima koji su se prihvatili ekranizacije romana Christophea Dufossea, ali verovatno se radi o post-depresivcima, poput mene (ili vas?), s kojima još verovatnije ne biste. Ništa.

Post-depresivci su, nagađam, ljudi koji su skoro progutani depresijom, ali i dalje imaju vrlo smislene "trenutke" nade i optimizma koji, nažalost, kratko traju i sve ih ređe pokazuju. Kao znak koji pokazuje smer kretanja, ali je nemoćan da sam krene tim putem.

Ovaj film završava... ne smem da vam otkrijem kako.
Ali tome prethodi upoznavanje vrlo neobične grupe "osmaka" (rekao bih, ako ne i malo starijih) koji su na završnoj godini školovanja. Njih šestoro su deo posebnog odeljenja u koje idu vrlo, vrlo talentovana deca, praktično najbolji učenici Francuske.
Film počinje tako što njihov razredni i učitelj francuskog, nakon što ih neko vreme posmatra s leđa, skoči kroz prozor učionice.
Dok jedna polovina odeljenja u panici odjuri dole, njih šestoro nemo, bez panike i reakcije posmatraju telo.
Nakon par dana stiže novi učitelj, zamena, koji je u procesu završavanja svog magistarskog rada o Kafci (od svih nepesimističnih autora...), zgodan, gej i raspoložen da pokaže razumevanje.

Film L'heure de la sortie prikazuje razvijanje njegovog odnosa sa tih šest učenika, međusobno upoznavanje, tenzije i ako očekujete nešto a la Dead Poets Society, na grdno ste pogrešnom putu.

Nema sumnje da reditelj Sebastien Marnier "drži predavanje" svojim filmskim esejem o tome gde smo kao planeta, društvo, kao depresivci, post-depresivci i (najbrojniji) nezainteresovani. Na kraju filma to predavanje možda počinje i da nas potcenjuje načinom na koji nam se servira i samo-pojašnjava, praktično koristeći pomenutih šest učenika kao odašiljače poruke, ali ono što vredi u ovom filmu (pored svega toga) je što je uvijen u neku post-pitervirovsku (jer sve je post!) poetsku mističnost koja čitav film drži na finoj liniji misterije, trilera, pa i horora, tretirajući decu kao kult koji samo što nije stavio svoju satansku nameru u pogon. Obične stvari imaju neobične razrade, naoko je sve u redu, ali onda neočekivano zavapi hanekeovskim apsurdom. Mladi, ali smrde na smrt.

Znaci apokalipse su svuda oko nas i neko je više, a neko manje svestan toga. Neko želi da se pripremi za to, a neko da se prepusti tome. Ova deca su ometena u svojoj nameri, u svom planu. Obrazovanje im nije pomoglo sem što ih je učinilo svesnim kraja, podstaklo ih na razmišljanje i omogućilo im da izađu sa nekim planom, pre svega za sebe. Udenuti u jedan normalan (školski) tok, sa učiteljem koji tek treba da otvori mentalnu dimenziju razumevanja za specifičnost svojih učenika, oni su vrlo, vrlo "drugačiji", dok ne shvatimo zašto i zbog čega.
I onda ne možemo ništa da im zamerimo.
Naročito kada shvatimo da su u suštini i dalje deca.

SELEKTAH: 8plus/10

23 September 2020

TV GONIČ U EGZILU: I MAY DESTROY YOU

Vreme je da pričamo o Mihaeli

 

Let me destroy you first…
Opšteuzev, ne podnosim sadržaje “bazirane na istinitim događajima” ili ličnim iskustvima. Sem ako se ne radi o preživljavanju u nekim prirodno izvanrednim okolnostima gde ni kanibalizam nije odbačen kao naredni korak.
Nečije iskustvo silovanja zanima me samo u slučaju da je žrtvi prijalo.
I pre nego što podrignete od “soušal” zgađenosti nad mojim rečima, zamislite koliko je silovanje predvidljivo kao dramski sadržaj, i u dramaturgiji onoga što će se desiti, a naročito u spektru reakcija koje smo obavezni da pokažemo. Uloge su jasno podeljene na dobre i loše tj negativca i žrtvu. Dok sam “proces”, ako je previše eksploatatorski prikazan, preti da kompromituje moralno bavljenje samim činom. Ostaje eventualni slad ako ima osvete i ako je ona dovoljno sočna. I na sve to imate skoro apsolutnu nedodirljivost autorke kao žrtve koja čini svaku vrstu kritike još jednim neprimerenim dokazom (obično muškog) “nerazumevanja” i koje je samo još jedna potvrda sveta u kome su ovakvi zločini mogući. U novonastalim #meToo vremenima sve rečeno je još zakucanije. Kao Isus na krstu.
Fuk dat.

Michaelu Coel, britansku komičarku, upoznao sam preko njenog prvog ostvarenja, Chewing Gum, o engleskoj skoro-whitetrash žiteljki jednog od tamošnjih novobeogradskih blokova koja iako vrlo pobožna počinje da oseća strasnu i “grešnu” potrebu za seksom. Iako na momente duhovito, sama Coenova bila je dosta diskutabilna prepreka daljem uživanju. Nekako je na svaki način bila napadna.

Ipak, neki “mental note” je napravljen i njeno ime i lik su memorisani kao interesantni, te kada se pojavila njena nova serija, bilo je sasvim prirodno da želim da proverim o čemu se radi.
Nisam imao pojma o čemu je serija, a još manje da je bazirana na ličnom iskustvu. Srećom po Michaelu.

Nakon prve epizode, gledalac izložen teroru “svih mogućih gorućih tema” koje izbijaju čak i iz jebenih treš True Blood-ripofova poput Lovecraft Country, morao je da se naježi na izvesnost još jednog #meToo moralisanja.

Drugim rečima, u prvoj epizodi gledalac ima priliku da vidi kako je s letovanja u Italiji pristigla Arabella nakon noći ekstremnog pijanstva i drogiranja silovana u veceu kafe-kluba u kome je partijala.

I tu opet moram da vas zgrozim. Ali samo iz želje da biste bolje razumeli poziciju iz koje sam potom odgledao seriju do samog kraja. I biraću reči da bih jasnije i opreznije rekao ono što mislim.
Recimo da imate BMW, neki iz serije 7, koji na otvorenom putu može da prebaci i 260km/h, i volite da jurite. I treba da jurite. Ali ako pri toj brzini naletite na traktor koji je namerno želeo da se sudari s vama (i njegova je greška) i teško nastradate, ja neću biti od onih koji će da kaže da bi sve bilo isto i da vi niste jurili.
Jer jeste.
Ali, utešiću vas nebiranim rečima da je sigurno bilo lepo sve to vreme (sve te minute!...) juriti kao vetar. Ili servis Johna Isnera.

Da li razumete šta sam hteo da kažem?

Nakon silovanja, Michaela nas provodi kroz dosta detaljno dočaran i vrlo stilizovano duhovit proces policijskog hendlovanja slučaja i sve deluje kao da će I May Destroy You biti nova, milenijalska verzija dobro poznatog britanskog semi-dokumentarnog bavljenja nečim. Ali to se ne desi.

U nepotrebnih (čak!) dvanaest epizoda, Michaela razvija nekoliko linija priče od kojih nisu sve interesantne, a neke su i sasvim nebitne za stvar/zločin koji ih je pokrenuo.

Meni najinteresantnija je ona koja nam dočarava Arabellu iz svih mogućih uglova. Michaela Coel nije dopustila da njen lik postane prototip “žrtve”, već je, ostaje pitanje da li je to namerno htela ili je tako ispalo, ovu učinila poprilično antipatičnom i iritantnom “milenijalkom” koja svuda traži svoja prava i ima ogromni me!me!me! poriv, i, skoro nula inicijalnog razumevanja za druge i drugačije potražnje.  Sve to čini da, iako se tome opiremo, zločin koji joj se desio možda ne vidimo kao kaznu koju je zaslužila, koliko kao jedan od mogućih, logičnih ishoda života koji je živela. Da je serija išla više u tom smeru i čačkala naš moral i naše sudove na osnovu mišljenja o žrtvi, a ne o zločinu, I May Destroy You je mogao da bude vrhunska i kompleksna istraga jednog tipa zločina koji ovih dana višestruko simboliše ustrojstvo u zapadnom delu sveta.
A neki misle da je u tome i uspela.
Lično, držim da je epizoda Arabellinog samouverenog povratka u Ostiju i potonjeg fundamentalnog nerazumevanja sopstvenog doprinosa ishodu tamo nastale situacije (s bivšim momkom, Italijanom) najzanimljiviji i najrečitiji momenat serije.

Međutim, Michaela je želela da “progovori” o više stvari. Pa se tako, dosta neuverljivo u seriji našlo mesta i za gej silovanje (i potonje istraživanje tog tipa traume), zatim za blago nefer opserviranje flerta i seksa među strejt individuama (u Italiji i Londonu), zatim za Arabellinu “influensersku” karijeru blogerke i spisateljice, pa čak i za još jedno silovanje Arabelle, koje svojom “specifičnošću” više reflektuje post-#meToo promenu percepcije šta se sve (od) danas klasifikuje kao seksualno zlostavljanje.

Iako je gej aspekt serije, naročito u domenu dočaravanja gej trojke, pokupio komplimente, mislim da je lik (Arabellinog prijatelja) Kwamea sateran u jedan kliše “žrtve” i da tu prikazani nivo osetljivosti Balkan (u meni, dobro) ne može ni da razume. Svi aspekti prijateljovanja sa (prijateljicom iz detinjstva) Terry plemenito dočaravaju bitnost ženskog prijateljstva. Ali i u Terry-nom slučaju je napravljen prilično bednjikav pokušaj da se jedno egzotično seksualno iskustvo prikaže kao (još jedna) muška manipulacija. Što se drugog Arabellinog silovanja tiče, stvarno mi je teško da zamislim da tu nismo svi (zar nismo?) osetili neku vrstu crnohumorne grotesknosti u “sudbini tužne Arabelle” koja stvarno nema sreće. Iako je neko, možda, želeo samo da nam (po)kaže da silovanje nije kao udar groma- nešto što se nekad negde javi, već nešto što je daleko češće prisutno. Ali u domenu dramskog uverljivost tog sleda događaja nije baš najbolje kreirana.

I May Destroy You funkcioniše kao neka vrsta sve treznijeg haosa u kome Arabella lagano postaje svesna svih detalja fatalne noći i spoznaje šta joj se i od strane koga desilo. Naspram toga brojni flešbekovi osvetljavaju dinamiku njenog života i nje same i otkrivaju da je čak i u njenoj porodici bilo specifičnog mentalnog zlostavljanja od strane oca koji je napustio porodicu. Proces trežnjenjna nije uvek zanimljiv, razvučen je i, kako rekoh, pun nekih nepotrebnih epizoda od kojih je ona koja se tiče Arabelleine spisateljske karijere najbesmislenija.

Sam kraj je ispao prilično kukavički i u nekoj vrsti “The Affair-aste” ambivalentnosti spram toga šta se stvarno desilo. Michaela ekstremizuje dve verzije ishoda koji treba da (joj) donesu pravdu. I dok je ona prva (militantna) u početku učinila da aplaudiram reskom “buđenju ličnosti”, njen kraj i druga verzija prilično su me razočarale nekim isforsiranim, istaktiziranim i faux-diplomatskim pokazivanjem razumevanja za zločinca (koje nije ništa drugo do njegovo psihološko srozavanje do nivoa koji zaslužuje). Daleko više bih voleo da se Michaela tj Arabella odlučila što joj je činiti (sa zločincem), jer to deluje kao njen najveći problem tokom cele serije.

20 September 2020

MOĆ VEŠTICA 20.09.2020. Reci NE maski. Stavi fantomku.



Nošenje maske ne ugrožava sluh.



Joan as Police Woman - Hearts A Mess (Gotye cover)

Weyes Blood - Wuthering Heights (Kate Bush cover)

The White Stripes - After Hours (Lou Reed cover)

 

Tim Buckley - Once I Was

The Hollies - After The Fox (with Peter Sellers)

 

Sufjan Stevens - My Rajneesh

 

Silver Apples – Whirly-Bird

Simeon Coxe, co-founder of the pioneering 1960s experimental electronic band Silver Apples, has died aged 82.

 

Jastuk - Ograde

 

Ifan Dafydd and Thallo (Elin Edwards) - Aderyn Llwyd (The Sparrow)

Aderyn Llwyd is a translation of ‘The Sparrow’, the song by Gallagher & Lyle. The original was performed for the first time by Mary Hopkin on one of her early records. This is a version in Ifan Dafydds unique style, with Thallo’s incredible voice enunciating each word with tenderness and passion. 

Sonny Winnebago - Lemonade

“I was walking to my job as a barista one sunny day in North London, and saw some little go-getters selling lemonade outside their house. I thought that was really cool and reminded me of when I used to make lemonade from a lemon tree we had in the back garden. Anyway, I had a charity shop acoustic that I kept upstairs at work & I wrote the song on my break that day. Some songs take weeks, months and even years to write, but Lemonade only took a few hours. I think that's how you know it's a good tune - just totally uninhibited, like the song was already in me somewhere, or in the air that day!“

 

DJ 13NRV - POWPOWPOW (OLDSKOOL JUNGLE MIX)

 

David Cronenberg's Wife - Suli's House

fourth album by David Cronenberg’s Wife a listen. The album tackles the subjects of death, Kazakhstani politics and the Ukrainian Mafia, 

 They’ve been around for years yet remain on the fringes. The ship moves on. After releasing their debut in 2008, twelve years on they release their fourth full-length album, The Ship (Necrologies). Along with other South London-based artists, the band’s anti-folk sound helped shape the South London scene, without which bands such as Fat White Family, Goat Girl, Peeping Drexels and countless others would not have the same platform to perform that they now have today.

 

AUTOPARK - Neko tebi drag

Duma - Lionsblood

(Nyege Nyege Tapes)
From Nairobi’s metal scene, Martin Kanja and Sam Karugu add techno to doom-laden guitars and distorted vocals on this exciting album

Bearsuit - Hey Charlie Hey Chuck

 

Schacke - Kisloty People

The St. Petersburg club Клуб ("Club") closed this spring, though the first release on its new label should help it live on. The Danish artist Martin Schacke's Клуб Навсегда (Kisloty Forever) EP was made during a two-week residency at the Kisloty complex. Sampling Russian pop songs, the 12-inch is a loving tribute to a club that meant a lot to many, and a brilliant melding of Copenhagen fast techno and pop. It captures dance music's potential to be ridiculous but meaningful.

 

Y La Bamba - Mariposa De Coalcomán

Y La Bamba has been many things, but at the heart of it is singer-songwriter Luz Elena Mendoza’s inquisitive sense of self.  They have been living in Mexico for the last year in between tours and wrote a body work that has a lot to do with ancestral trauma.

Mike Adame - Chicanita

Yard Act - Fixer Upper

 

Faithless - Insomnia (Ricardo Villalobos Remix)

I DONT KNOW HOW BUT THEY FOUND ME - Razzmatazz

I DONT KNOW HOW BUT THEY FOUND ME, or iDKHOW is a new project led by Dallon Weekes (Panic! At The Disco).

 

Nick Cave & Warren Ellis & Melbourne Symphonic Orchestra- Push The Sky Away (live)

International Teachers of Pop - Ein Weiterer Stein in Der Wand (End of Days Mix) (Pink Floyd cover)

Sidney, George And Jackie - Papa Was A Rolling Stone (The Temptations cover)

 

David Bowie – Sorrow (The McCoys cover)

I’m Only Dancing (The Soul Tour 74), featuring segments of a pair of concerts from that trek, bridges the gap between 1974’s Diamond Dogs and 1975’s Young Americans. live 1974 detroit sa albuma, obrada The McCoys a Pin Ups

 

The Korgis - Drawn And Quartered

58 TRACKS MARKING THE TRANSITION OF ELECTRONIC POP FROM THE OUTER REACHES OF ECCENTRICITY AND NOVELTY TO THE VERY HEART OF A MUSICAL MAINSTREAM IT WOULD QUICKLY DOMINATE.

Soundwalk Collective - Peradam

"Peradam takes as its entry point René Daumal’s early 1930s novel Mount Analogue: a Novel of Symbolically Authentic Non-Euclidean Adventures in Mountain Climbing, in which the French writer, critic and poet mapped a metaphysical journey to “the ultimate symbolic mountain” in search of meaning. In it, Daumal introduced the idea of the “peradam”, a rare, crystalline stone – harbouring profound truths – that is only visible to seekers on a true spiritual path.

Peradam arrives as “the final stone”, says Soundwalk Collective’s Stephan Crasneanscki, in The Perfect Vision, a triptych of albums that evoke and explore the sainted spaces of thought and creativity opened by three French writers. After albums devoted to Antonin Artaud (The Peyote Dance) and Arthur Rimbaud (Mummer Love), Peradam expands on “the living space”, says Smith, that Daumal left for future seekers to enter and create out of."

I LIKE TRAINS - Dig In

It has been eight years since ‘The Shallows’ the last I LIKE TRAINS studio album. 2016's score for the documentary ‘A Divorce Before Marriage’ gave hope on new material, but some had given up on there being a new album.

Leeds, 2009.

dumama + kechou, nobuhle ashanti, Odwa Bongo - for madala

buffering juju, the title of dumama + kechou’s debut album, relates to the process of “excavating spiritually charged content from within”.

the duo’s textural sound, driven by cyclical song structures and chant making, not only captures the angst of the modern world but mines this state of affairs for regenerative potential. their approach to music is a coalescence of their respective individual journeys into the self and society, making their sound – described as nomadic future folk music - the sonic result of an organic meditative process.

dumama + kechou met in cape town in 2017. it was a time of intense socio-political upheaval in South Africa, coming off the back of student-led protests for free education and the wider societal striations those protests exposed. this period coincided with individual spiritual breakthroughs for the duo, signified by fruitful study and mentorship projects.

 

Planningtorock - From Tallinn with Love (Chanel Show Version)

"A collaboration between Planningtorock and Chanel sound director Michel Gaubert, the songs found on PlanningtoChanel soundtracked the legendary Parisian fashion house’s Autumn-Winter 2020 show earlier this year. “I always felt that Jam incorporates operatic and cinematic elements to their unique sound,” Gaubert explains. “The Chanel show was inspired by French cinema from the 70’s and 80’s and Planningtorock blessed the show with their sound and gave birth to PlanningtoChanel.”

 

Bo Ningen & Bobby Gillespie - Minimal

"'Minimal' is the first-ever ‘properly produced’ track—as well as the most catchy song—in Bo Ningen’s thirteen year history. After crossing the world line guided by Andrew Innes and Bobby Gillespie of Primal Scream, the anthemic element of a new sound was extracted and finalised by producer/electronic musician Matthew Herbert."

Cucina Povera - Anarkian kuvajainen

Tyyni is the third album by Finnish-born sound artist and musician Cucina Povera aka Maria Rossi. 

 

This Is The Kit - Coming To Get You Nowhere

Container - Queaser

As Container, Ren Schofield has been a pied piper in the last decade's migration of underground noise to the dance floor. His rise has coincided with other shifts in the same direction, from Dominick Fernow's adoption of the Vatican Shadow alias to the establishment of L.I.E.S. Records and Davey Harms' continued experiments as Mincemeat And Tenspeed and World War

April 2020

 

Ak'chamel, The Giver Of Illness - The Funeral of a Woman Whose Soul is Trapped in the Sun

First vinyl release of Ak'chamel after a prolific cassette discography, The Totemist marks a new direction for the mysterious group. Equipped with studio quality recordings and a (somewhat) lighter tone, opposed to the oppressively lo-fi sound the group is known for.

This is a deep psychedelic-folk album with hints of mysticism, some of which was written and recorded in a ghost-town in the Chihuahuan Desert in far West Texas - a place where the dead outnumber the living. Various overdubs and field recordings were captured in the historic Terlingua cemetery : an ancient burial ground filled with small grottoes and graves made of sticks and stones. This being the final resting place for miners who succumbed from illnesses derived from the toxic rare-earth element known as mercury.

Ak’chamel, The Giver of Illness are fourth world post-colonial cultural cannibalists circumcising the foreskin of enlightenment. Performing in homemade costumes and masks, they have played festivals in various cities around the U.S gaining international attention from Vice, The Wire, Tiny Mix Tapes, Consequence of Sound, and many more. Enter the fourth world now !

Phi-Psonics - The Cradle

Los Angeles based, Phi-Psonics is an instrumental project with an introspective, improvisational approach to creating lush, immersive soundscapes.

Porridge Radio - 7 Seconds

Teddy Hunter - Games (Datamus Remix)

Cardiff, UK

 

Mr Ben & the Bens - Minor Keys

After the celestial adventures of Mr Ben and the Bens’ previous issue, band-leader Ben Hall finds all the magic he needs on earth with his new album. On 2019’s Who Knows Jenny Jones?, Hall plotted the story of a young, shy Pitsmoor woman who returned from an alien encounter newly armed with serious disco-dancing know-how. Released through Bella Union on July 10th 2020, Life Drawing looks closer to home – Sheffield and thereabouts – for 12 brightly plaintive, character-driven vignettes, set to warm, acoustic, indie-folk-pop backdrops after its predecessor’s close encounters of the synth-driven kind.

Roll The Dice & Goran Kajfes - Sketches of Pain

Peder Mannerfelt and Malcolm Pardon return as Roll The Dice with a new collection that pushes their penchant for cinematic soundscapes in striking, unusual directions.

Catholic Action - Another Name For Loneliness

Formed in 2014, the band began life as a trio comprised of frontman Chris McCrory, bassist Jamie Dubber and drummer Ryan Clark. The three had previously played together in a group called Male Pattern Band and invited Jamie’s old bandmate Andrew Macpherson from another outfit called Sick Kids to complete the line-up on guitar. “It’s typical of Glasgow

Moor Mother - Forever Industries A

 

Alfie Templeman - Obvious Guy

Bedfordshire-born talent Alfie Templeman shares his shimmering new single “Obvious Guy” ahead of the imminent release of his latest EP Happiness In Liquid Form. The 17-year-

DJ Dubplate - Original Rubadubstyle


The The - Giant