17 October 2020
TAMO GDE MOŽEMO SE SRESTI
13 October 2020
DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN
ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA. ZAMISLITE OVDE SLIKU DVA DIVNA ČOVEKA. LAKO MOGUĆE OBOJICA IZ NOVOG SADA.
U ime svih nas/vas koji vazda imamo novih razloga da sumnjamo da je Srbija divno mesto u kome se mogu sresti još divniji ljudi, uz dozvolu, publikujem email koji sam danas dobio.
"Pozdrav,
Nisam prihvatio, jer sam već otplovio dalje.
Ali, verujem da i vama znači da čujete da niste sami.
A možda nekome treba baš ovo što Mladen nudi. Imam njegov telefon, samo tražite.
07 October 2020
FUCK YOU GOOGLE! FUCK YOU BLOGGER!
IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS.IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS. IMAGINE HERE A PICTURE OF SERGEY, LARRY AND THE REST OF BRIGHT MINDS BEHIND BLOGGER SUCKING A BAG OF DICKS.
Dragi prijatelji,
hebeni Blogger je unapredio platformu i sad više ne mogu ni na jednom svom računaru da aploudujem ilustraciju (.jpg fotku) uz tekst.
Moja obraćanja Blogger mastermajndovima nisu urodila plodom. Mahom su me trolovali support pitanjima tipa "jeste uključili brisače na autu tokom postovanja?" ili "a probali da ugasite rernu od 15 do 17h?" ili uporno savetovali da aploud prebacim na Google Photos kao da mi u životu treba još jedan način penetracije od strane špijunskog Googlea.
Usled toga moram da obustavim postove do daljnjega.
Krenuo sam da se raspitujem šta je to Instagram i da li mogu sve ovo tamo, u manje reči, pa vam javljam.
Kus, kus, muč, muč- što bi rekli u mojoj trenutno najomiljenijoj seriji Tehran.
ef
UPDATE:
Stay tuned.
06 October 2020
HOUSE OF THE HUMMINGBIRD
Nekoliko puta sam vam do sada pominjao onu Hitchcockovu da je film "život lišen dosadnih trenutaka". Nešto tako svakako važi i za debitantsko ostvarenje Bore Kima (ne znam pol autora), iako će vam izgledati upravo suprotno.
House of the Hummingbird je kao čitanje knjige. Reditelj ne snima film, nego spoznaje trenutke u životima svojih junaka, i tu neke stvari i neki detalji progovaraju o životu uopšte, junacima, radnji, prošlosti, sadašnjosti, pa i budućnosti i imaju svoje mesto u sazvežđu ovog filma, ali po metrici romana, a ne filma, gde je sve ovo obično matematički preciznije i funkcionalnije, sa daleko jasnijom uzročno-posledičnošću.
Priča prati Eun-hee i dešavanja u njenom životu na prelazu iz osmog u deveti razred. Na izvestan način ovo je "coming of age" priča, ali bilo bi glupo svesti je samo na to. House Of the Hummingbird prožima (da, baš ta reč) Eun-hee i njenu porodicu, tek donekle se dotićući dva krupna događaja iz te 1994. u Južnoj Koreji- smrti originalnog Velikog vođe Severne Koreje, nakon čega su svi bili u panici da će opet doći do rata, i rušenja mosta u Seulu u kome je poginulo mnogo ljudi, najviše studenata.
Eun-hee, baš kao i članovi njene porodice, nosi (valjda nije rasistički konstatovati tako nešto) tipičnu azijsku pasivnu agresiju koja neprekidno sabija junake u same sebe. Ova devojčica u svojoj porodici (koju čine tata, mama, stariji brat i sestra) ne nalazi razumevanje koje joj pružaju slučajni i usputni ljudi koje sreće u životu, poput lekara, učiteljice, drugarice... Svako je u njenoj porodici zaokupljen sobom i na štetu ostalih. Majka je u depresiji, sestra je u ekspanziji buntovništva, brat pokazuje prve simptome muške nasilnosti, na tradiciji oca i očeva im, otac pokušava da prevaziđe obavezu porodice i porodičnog biznisa pravljenja kolača od pirinča preljubom (nisam siguran) ili nekim svojim tripovima... Stepen nebrige spram Eun-hee dodatno je pojačan u okolnostima u kojima ona ima ozbiljnih medicinskih problema...
Ali u filmu Bore Kim sve je lepo i jednostavno slikano i poređano, toliko da bi ovaj film trebalo da bude obavezan za studente režije u Srbiji, naročito one orijentisane na dalju karijeru u (budžetski skromnom) arthausu. Bora se posvećuje svakom junaku, svako ima priliku da bude shvaćen, iako se to nekad čini teškim za učiniti, ima sumanutih poetskih trenutaka (kada Eun uzaludno doziva mamu zanetu pesmom slavuja/prirodom...), ima duhovite tinejdžerske konfuzije oko sopstvene seksualnosti i takvih htenja, ima nežnosti, ima surovosti, ima zavirivanja u život iz raznih uglova. Ozu i njegov zemljak Koreeda prethode ovom filmu, baš kao i njihov komšija, Tajvanac Edward Yang, i Bora Kim spremno staje u red njihovih naslednika.
Preskočite čitanje neke knjige i pogledajte ovo. Vredi. Skoro isto.
SELEKTAH: 8plus/10
THE RULES OF ATTRACTION
FUN FACT: Pre neki dan Žozefina i ja smo seli da gledamo Bedevilled. Posle 15-ak minuta filma Žozefina konstatuje da smo mi ovo već gledali rečima "posle će da bude onaj masakr..." i pronalazi u svom imdb rokovniku da je film markiran kao odgledan. Meni nakon toga seting na ostrvu počinje da deluje poznato i kao da mogu da prizovem u sećanju šta se posle desilo. Pretraga na MMG pokazuje da sam film gledao, i to u novembru 2011, i da sam osećao/mislio iste stvari kao i sada o odgledanom početku. Toliko o meni. Tužnom meni.
NASTAVAK TEKSTA: Nedavno sam reprizirao film Killing Zoe (S:10/10), film koji sam prvi i jedini put pogledao te 1993. kada se pojavio, i nikada ga nisam zaboravio i često sam u sećanju vrteo neke scene iz njega i apsolutno nema sumnje, ni mogućnosti da ću ikada taj film pustiti i da neću biti svestan da sam ga gledao. Od prvog minuta. To je bez sumnje jedan od najboljih filmova devedesetih (pošto sam sad počeo i da na taj način prečešljavam ovu dekadu) i jedan od najmračnijih i najnihilističkijih filmova ikada, koji mi je prijao kad sam imao 18, a evo sa svim u njemu se slažem i mnoooogo godina kasnije. Film je režirao Roger Avary, za koga sam ga tek nedavno otkrio da je scenaristički i idejno ko-kumovao filmovima Pulp Fiction i True Romance, kao i da nakon Killing Zoe jedva i da je imao neku karijeru, sa brdom neodgledanih filmova s moje strane, od kojih se ne zna koji je lošije ocenjen od strane kritike i publike. Iako između redova neprekidno provejava (preveliko?) očekivanje da će Avary ponovo snimiti remek-delo.
Rules Of Attrraction nije taj film. Urađen prema romanu Breta Eastona Ellisa, koji sam pročitao otprilike u isto vreme kad sam gledao i Killing Zoe večno ću pamtiti po prosvetljujućoj sceni u kojoj Paul u hotelskoj sobi svoje majke konstatuje da čuje zvuk njenog urinarnog mlaza u kupatilu. Nikada pre nisam čitao nijedan roman u kome pisac konstatuje takve stvari. "Besprizornosti" su se samo nastavile.
Roman se bavi nekolicinom studenata na nekom američkom koledžu koji uprkos hedonizmu ogrezlom u seks, drogu i pop'n'roll pokušavaju da ostvare neke emocionalne kontakte i... vole. Svako od njih sjeban je i sebičan na svoj način, tipični Gen-X-ovski cinizam provejva iz svih i verovatno je glavni razlog neprobojnosti njihovih ličnosti.
Avary sve to pametno percipira, pravi pitak i pametan omladinski film, bez mnogo pardona kako za gledaoca, tako i za likove, ima duhovitih postmodernih rediteljskih rešenja, ali najveći problem je što je radnja romana iz 80-tih premeštena u devedesete pre mobilnih. Ellisovi junaci su bili čudovišta u osamdesetih modelovanim po viziji raja Tipper Gore, koje su na svu muku bile i klasno raspolućene. U tim i takvim vremenima, Ellisovi junaci su bili očigledniji "elijeni", njihovo nepripadanje bilo je romantično/ije, a ne oholo i sebično kao u devedesetima gde je to postalo dominatno ponašanje Gen-X generacije i njenih imitatora. Ti ljudi zaista nisu umeli da se snađu. U devedesetim nisu hteli. I ta razlika, po meni bitna, čini ih manje simpatičnim, manje emotivnim, iritantnijim, a Avery-jev film usled toga izgleda kao neka "amerikanizovana" verzija već ispričanog u Trainspotting, iako je Ellis prvi trasirao tu prugu.
Mislim da Avary nije ispravno procenio da ovde treba da unese manje, a ne više sebe.
SELEKTAH: 6/10
04 October 2020
LOST IN LONDON
Woddy Harrelson, poznati advokat konzumiranja marihuane, i glumac, došao je na, očekivano od stonera, sjajnu, ali i sasvim idiotsku i besmislenu ideju- da snima svoj (rediteljski debi) dok ga uživo prikazuje publici. I izgleda je u tome i uspeo- film je "prenošen" u nekoliko (desetina/stotina?) bioskopa Londona i Engleske uživo 17. januara prošle godine. Nisam se bavio time kakvo je to bilo iskustvo za tu publiku. Jer mi, ostali, pogledali smo film, kako mu je i suđeno, mnogo, mnogo dana kasnije, kad je ova tehnička zvrčka postala sasvim nebitna.
Istina, priroda dešavanja u filmu- Harrelson igra sebe, tokom jedne lude noći, improvizujući po dešavanjima iz sopstvenog života - donekle opravdava "paparaci" ugođaj koji kreira kamera koja je non-stop za vratom (i bukvalno) našem Woody-ju. I ta igra sa realnošću i prisilnom realnošću usled prisustva kamere i brisanjem granica između simulacije i dešavanja, može da intrigira, ali s obzirom da je gledalac i u ovom slučaju pasivni posmatrač (bez dugmeta kojim utiče na priču), ne vidim poentu. Živi prenos pozorišnih predstava nije osmo čudo tehnike.
Srećom po nas, Lost In London je zabavan i uprkost tegobnosti koncepta okačenog oko vrata, prilično duhovit i komičan film. U kome Woody, uprkos zajebantskim nesporazumima da je on "Vudi Alen", igra sebe kao da je Woody Allen, vazda kao i on raspričan i zapitan nad prirodom muka u koje upada, neprekidno namigujući nepostojanom "četvrtom zidu" da razume njegove muke. U isto vreme ovo je film koji bi Wes Anderson, koga sticajem okolnosti prozivaju u flmu, trebalo da rimejkuje, jer radi se o totalno "andersenovskom materijalu" kome nedostaje samo njegov stil, i za razliku od nekih Andersenovih filmova- ovaj ima dosta radnje, i to zanimljive radnje.
Woody se obilato i očekivano šali na svoj račun, kako spram glumačkog poziva, selebriti statusa, egoa, tako i svega ostalog što ide sa tim, ali i na račun Woody-ja kao privatnog lica, supruga i oca, pa Lost In London u dosta navrata deluje kao ekscentrično izvinjenje upućeno njegovoj supruzi za sve boli koje trpi što je sa njim, i taj aspekt obezbeđuje filmu nežnost i toplinu i ne čini ga samo hirom jedne slavne ličnosti.
Ako ste uživali, kao ja, u I'm Still Here, u kome Joaquin Phoenix u sličnom fimsko-glumačko-dokumentarnom magnovenju odlučuje da bude reper, onda će vam i sat i po jurcanja po Londonu sa Woody-jem biti podjednako zabavni i inspirativni.
SELEKTAH: 8minus/10
LIKEMEBACK
Srednja škola je gotova. Dugo toplo leto je pred tri imućne Italijanke pre nego što ih život rastavi na različite studentske strane. Međutim, ovaj snažni motiv kraja prijateljstva nije preterano u fokusu italijanskog reditelja Leonarda Guerra Seragnolija, čiji se i prethodni film bavio krajem jedne životne faze na luksuznoj jahti- čovek očigledno voli da spaja posao i zadovoljstvo.
02 October 2020
AD ASTRA
Pretpostavljam da se neko negde nadao da će Ad Astra biti kao Close Encounters of the Third Kind, nešto pametno, ali komercijalno, za razmišljanje, ali i gubljenje daha. Verujem da se James Gray, reditelj, nadao da je dobio 90 miliona dolara (i Brada Pitta) da napravi neki svoj Solaris, dakle- nešto pametnije, a nije bitno koliko komercijalno. Brad Pitt je skupio pare i stao pred kameru verujući da će film i njegov autor naći načina da ga učine pametnim i prestižnim. Mi, gledaoci, dobili smo od svega po malo i ničega dovoljnog. Najmanje oni koji su seli da odgledaju "neki novi Armageddon" kome Gray očigledno namiguje pozicionirajući Liv Tyler skoro na isto mesto kao u čuvenom Bay-ovom hitu.
O čemu je Ad Astra teško je reći. Jedna jedina radnja je prilično banalna- astronaut Roy McBride (Pitt) putuje preko Meseca (koji je već otvoren za komercijalna putovanja u "neposrednoj budućnosti" koju film sugeriše) do Marsa, odakle treba da pošalje svom ocu (Tommy Lee Jones) audio-poruku na svemirski brod koji se nalazi negde u blizini Neptuna, a nije nestao kao što se mislilo. Očev brod je poslat van Sunčevog sistema da pronađe "inteligentan život", ali je posada usred nostalgije digla bunu i deluje da ih je McBride Sr. sve pobio. Sve to se poklapa sa nekakvim bujanjem antimaterije na tom mestu koja preti da uništi život na Zemlji, čemu je možda uzročnik sam McBride Sr, ili bi on to mogao da sanira- najiskrenije nisam razumeo, jer je tu negde moj mozak već krenuo da lebdi gubeći gravitaciu u praznom hodu filma...
Ad Astra nema fokus. Film počinje kao Royeva lična o/Odiseja. Međutim, prva polovina filma sa svojim obiljem radnje, putovanja i akcije (naročito na Mesecu) otvara jednu drugu i to vrlo interesantnu temu- a to je da ljudi, kao civilizacija, što dalje da putuju od sebe i svoje kolevke, zapravo ne umeju da napuste sebe i na neko, potencijalno, novo mesto donesu bilo šta sem "još sebe"- pa tako na mesecu već imamo "divlji zapad" u obliku pirata koji operišu van gradova, dok baza na Mesecu izgleda kao tržni centar, i Roy s pravom kaže da bi se njegov otac ispovraćao na to.
Nastavkom putovanja na Mars film izlazi iz svoje žanrovske faze u tipični sci-fi arthaus koji se svodi na uobičajeni kombo minimalizma i autizma scenografije, mizanscena, ponašanja, radnje i u toj fazi jedino je zanimljivo "buđenje" Roy-a kao čoveka, s obzirom da film kontinuirano ovoga prikazuje kao "mašinu" čiji je puls bez obzira na dešavanja uvek isti. Roy, paradoksalno, putujući ka svom ocu stiže do spoznaje očeve ne-humanosti kao paprene cene načinjenih civilizacijskih pomaka. Možda je poenta filma da se Roy nakon toga vraća natrag na Zemlju kao "čovek", a možda se nije ni vratio, nego je sve to zamišljao, jer poslednja scena može i na taj način da se protumači.
Ad Astra, duboko verujem, strada i kod mejnstrim i kod arthaus publike, jer se čini da ni za jednu od njih nije posebno pravljena, a da nije uspela da tu podeljenost svoje postavke na bilo koji način premosti.
SELEKTAH: 5minusminus/10
PERFUME GENIUS - Set My Heart On Fire Immediately (Matador)
Na saundtraku za povratičku sezonu Twin Peaks našli su se Chromatics, Au Revoir Simone, Sharon Van Etten, Lissie, Shawn Colvin, neki stari znanci poput Nine Inch Nails i Rebekahe Del Rio, neki očekivani poput Otisa Reddinga, neki manje očekivani poput Eddieja Veddera ili sasvim neočekivani poput ZZ Top.
Nije bilo mesta, pretpostavljam iz neznanja, za Perfume Geniusa, ultimativnog izvođača ukletog mesta i jedinog stvarno dostojnog da na toj poziciji zameni nezamenljivu Julee Cruise.
Stvarno ne preterujem.
Set My Heart On Fire Immediately već naslovom sugeriše svoje Twin Peaks poreklo i lojalnost unutrašnjim porivima koji snažnije od bilo čega upravljaju stanovnicima ovog mesta. O muzici i da ne govorim.
Muzika šeta žanrovima lagano kao Arthur Russell Njujorkom, a Russell mi prvi pada na pamet kada razmišljam koji je još autor na sličan način tako lako i suvereno gospodario raspoloženjima svojih pesama dok ih je žanrovski raspolućivao, dograđivao, modernizovao, radikalizovao, apsurdizovao, šmekerizovao i, sveusvemu, činio neodoljivim. Dok slušam Your Body Changes Everything, električni ritam pulsira kao da je 83, gudački instrumenti se nadmeću sa sintisajzerom, a preko svega toga Michael Aldren Hadreas aka Perfume Genius peva kao da Klaus Nomi ima duet sa Davidom Byrneom. Zamišljam na sceni Hadreasa kako u haljini Rebekahe Del Rio sa perikom Lore Palmer pokušava da obuzda strast pred statičnim auditorijumom Twin Peaks krčme "Bang Bang Bar". Da bi već u sledećoj temi, Moonbend (još jedan TP naziv), svetla svenula u crvenu tačku koja lagano šara polunagim Hadreasovim telom dok on secira dušu oko jednog tanušnog drona. Nemoguće je da ne osećate kako se u tim trenucima Bob šeta oko njega kao vuk oko Aske.
Twin Peaks nema pol i ima sve polove. Twin Peaks ima srce. I uloga srca je da uvek bude u vapajnom raspoloženju. Um treba da štuca. A telo da puzi i da se mazi. Perfume Genius, iako kantautor po profesiji, pravi muziku koja je vrlo telesna, vrlo strasna, vrlo mistična. On ide par koraka dalje od ranog Scotta Walkera, u mrak. Nije toliko teatralan, koliko nastupa kao deo nepostojećeg baletsko-plesnog ansambla, koji topi tela oko njega dok on peva šaputavim glasom. Ako zažmurite, to je ono što bi trebalo da vidite. Ako ste u Twin Peaksu, on baš tako tamo nastupa.
Set My Heart... baš kako ime kaže, je ljubavni album, koji, baš kao i svi ljubavnici Twin Peaksa, neprekidno čezne za svojom ljubavi, ne može da obuzda strast, a ni sve upornije izbezumljivanje, sećanje na trenutke. My remembering/ not what it used to be/ My dream/ fell in hazy sheets/ Oh baby blue/ I still see you... peva Hadreas u One More Try. On ili Lora. Ili Agent Dale. Ili dajnerka Norma. Svi oni za koje Twin Peaks nije ništa drugo do mesto na kome sećanja imaju svoju stalnu adresu.
Slušam ovaj album i sećam se kako sam voleo. Razne. Ovaj um, ovo srce, ovo telo! Vraćam se u sopstveni Twin Peaks, gde Bob moje mladosti i dalje širi jezu, a neki razmenjeni pogledi i dalje stoje gde sam ih ostavio pre toliko godina. Bez problema dajem svoje srce Geniusu impresioniran sa koliko talenta on ume da ga razbudi i uzbudi. Perfume Genius je, pored pomenutih, i Roy Orbison i David Bowie (dok je divlji vetar duvao, naročito) i Peter Gabriel (kad je bio najromantičniji), možda i Roy Harper, jer ko može da zaboravi koliko večnosti može da se uhvati u jednu pesmu kao u lup. Ali, nimalo retro. Ništa u Twin Peaksu nikada nije retro, samo nepromenljivo i večito.
Set My Heart On Fire Immediately je u tom smislu- klasik. Moderan klasik. Koji bi bez problema trebalo da poveže i dvadesetogodišnjaka koji je slučajno zalutao u Twin Peaks i one mnogo starije, koji iz njega, već tridesetijednu godinu ne mogu da izađu. Jer voleti je kao smrt, ništa vas ne može pripremiti za to.
SELEKTAH: 10/10
01 October 2020
SEVDALIZA - Shabrang (Twisted Elegance)
Sarajevski Portishead.
Senidah iz Zdrave hrane.
Zavođenje na barikadama.
U prilog tezi, Pitchfork (obožavam kad urade moj posao) kaže da je ime albuma ime konja persijskog heroja Sijavaša koje je neprevodivo i znači "boja noći", a tih nijansi mraka ima na desetine. I tih nijansi mraka ima i ovde, barem koliko i pesama.
Shebrang je tip albuma koji zvuči kao da uspavljuje, ali zapravo budi, jer poseduje neku jezu koja se ušunjava tiho kao noćna mora u san. U devedesetim bi ovo bez problema bilo klasifikovano kao "trip hop", odmah uz Portishead, ili eteričnije teme Lamb, Tricky-a i Martine (ove poslednje naročito u postbluzičnoj Rhode), možda bi se neko pozvao i na raspevaniju i rasplesaniju Natachu Atlas "jer sve je to jedan nama nedovoljno blizak Istok".
Danas ne možemo da napravimo tu grešku. Jer tu je Arca, Anohni, fka twigs, sa kojima Sevdaliza bez problema raznijansirava pedeset nijansi crne.
Shebrang je vrlo poetizovan seks. Zaboravljena magija vođenja ljubavi koja uzima u obzir mističnost zavođenja, lepotu kože, dodir, uzdah, miris, golicanje, uranjanje, nepredvidljivost, provirivanje senki u mraku. Shebrang je senzualan (možda najviše u omamljujućoj Human Nature) kao retko koji album koji ćete slušati ovih dana ili meseci. On je telesan, mazan, privija se. On zavodi. Seks je dosta apstrahovan u pop arthausu (izvođača koje sam pomenuo u kontekstu Sevdalize). S jedne strane on je sveden na dominatriks nadmetanja polova u hiperbanalizovanoj prezentaciji mejnstrima (popa i rnb-ija), dok s druge strane malo više služi kao povod za esejizovanje polnih jednakosti, nejednakosti, frustracija i pravno-moralno uređivanje tog prostora. Kod Sevdalize, traži se da samo legnete jedno pored drugoga, i ugasite svetlo ili probudite mračne želje u sebi. Zajedno ćete otkriti šta kome prija, tek kad probate.
Sevdaliza, iako autotjunovana, dovoljno jasno i dovoljno često stavlja do znanja da ume da peva, još više da njene emocije komanduju pesmama i diktiraju ton. Vapajnost njenog glasa paradoksalno izaziva kod nas (muškaraca?) predaju i popuštanje, a melodije i relativno konzervativni sklop pesama koje poštuju refren, nose vas kao na vreloj koži istopljeni Vangelis ili Ian Hammer.
Nema sumnje da Karin Dreijer masturbira uz ovo.
SELEKTAH: 9minusminus/10
30 September 2020
THE FLAMING LIPS - American Head (Bella Union)
Koji je ovo album FL po redu? A koliki je svemir? Zar je bitno? To hoću da kažem.
Zašto volim da slušam FL? Zato što volim da se sažaljevam? (znak pitanja kamuflira odgovor) Zato što je lepo i plemenito sažaljevati svet? Ceo svet!
Flaming Lips su bend osuđen da postoji. Neposoban da se zaustavi, stane i nestane. Kao i planeta Zemlja, recimo. Ali jasno je da je njihova egzistencija auto-konzervirana. Oni nisu bend koji juri ili prati trendove. Sem Miley Cyrus, a i nje su se dotakli kada je ona dotakla dno. Flaming Lips su bend,
kao i planeta Zemlja, zarobljeni u sopstvenoj putanji, nad kojom nemaju nikakvu kontrolu.
Kakav je novi album?
Čaroban!
Producirao ga je David Fridmann.
Nežan. Baladan. Melanholičan kao Starman. Mogao bi bez problema da im bude i poslednji. I najkomercijalniji. I najomiljeniji. I najrasprostranjeniji. I vama nebitan.
Jer na American Head Flaming Lips su Flaming Lips, i malo šta drugo. Droge i gostovanje Kacey Musgraves malo toga tu mogu da promene. Njihova putanja, koja iza sebe ostavlja milijarde tanušnih zvezdica, supernova (pobačaji zvezdica), troglavih stvorenja, dece zagledane u kosmos, dole na uglu, (dok im se oči tope u lavu), očinskih zagrljaja pred finalni rastanak, ta njihova putovanja prima samo goste i uticaje koji na nju liče.
Kao i mnogo puta do sada Pitchforkova recenzija će vam bolje i konkretnije reći kako stvarno ovaj album zvuči. Apropos tamo pomenutog Neila Younga, kad slušam Lipse ne osećam potrebu za njim. To je, valjda, plus?
Kraj je sveta. Jednog od mogućih. Du ju rialajz? Nećete se jednoga dana probuditi i sve će biti drugačije. Već ste se probudili! Flaming Lips na American Head su ono što se čuje potom- zvuči utešno, ali je neutešno. Pesme poseduju dramatičnost, ali ko će u ovoj sloumoušn panici da nađe vremena da se bavi time da li je to zapravo kemp. I da ne obraćate pažnju na reči (kao ja), sasvim je sigurno da Lips pevaju o ljubavi i smrti, i svemu onome što je bitno između ta dva. Ako nemate koga da zagrlite dok ovo slušate, jasno vam je da je sve bilo uzalud. I vi ste bili uzalud.
Flaming Lips su prijatelji usamljenosti. Oni se guraju sa Mrakom, vašim starim prijateljem, na ulazu u vašu sobu. Tame Impala su, čini mi se, ove godine snimili album koji je na potpuno drugom kraju sunčevog kretanja. Oni izlaze, a Lips zalaze, i Lips su manje sint, a više folk.
Možda (vaše) stanovito nezadovoljstvo može da potekne od osećaja da Flaming Lips previše lako stižu do ovakve muzike (kao ja do ovakvih recenzija), kao i da na njihovim izdanjima (poslednje dve dekade) dominiraju ovakve kosmomelanhoromanse, ali nekada kontekst (i druge aktuelne reči na "ko") otvore nove perspektive na staro, kao nove rane na starom mestu... i mislim da se baš to dešava sa American Head. On je aktuelan u našim srcima.
SELEKTAH: 9/10
29 September 2020
BLUR: NEW WORLD TOWER
Blur: New World Tower je dokumentarac koji se bavi neplaniranim i kratkoročnim kambekom benda Blur koji su ovi napravili 2015. svojim albumom Magic Whip i nekolicinom velikih koncerata širom sveta potom.
Pretpostavljam da veliku većinu vas zabole za Blur. Ovi "omega" akteri Britpopa tokom karijere imali su toliko mena (ako uzimate u obzir Albarnove i Coxonove solo-radove i projekte još i više), da je mala verovatnoća da ima takvih, poput mene, koji mogu i žele da ih vare u svim varijantama.
Ko dobro pamti, seća se da sam ja prilično dobro odreagovao (i) na to povratničko ostvarenje, otuda me još više čudi što me je ovaj film (koji sam dobrim delom odgledao zajedno sa Eli i uz brdo njenih pitanja o načinu funkcionisanja pop-rok muzike, živog nastupa i izgledanja "starim"...) ostavio ravnodušnim i najvoljnijim da se raspitam- čemu sve ovo zapravo?!
Nedavno sam čitao neki intervju sa Alexom Jamesom, basistom Blur, iz devedesetineke, i u tom intervjuu novinarka se deklarativno namerila da mu stavi do znanja da nema neko mišljenje o Blur, "da više voli Oasis", ali ovaj je tokom intervjua bio toliko kul i iskren, da je na kraju morala da kapitulira pred tim. Kao i ja. Alex je definitivno "najkuliji Blur".
Graham Coxon govori kao da je progutao Petera Sellersa i generalno ostavlja utisak povučene osobe.
Bubnjar Dave Rowntree danas izgleda kao Peđa Majstor, s tim što Peđa Majstor izgleda bolje i kulje.
Zapravo, jedino Albarn ide na kurac. Albarn koji kaže da kad je s Blur onda mu je super i onda "jeste Blur", ali kada siđe sa scene, ponovo postaje Damon Albarn. On deluje kao neko ko ne zna šta hoće, ko previše povlađuje sebi i ko lako ide na živce. Nesumnjivo je vrlo talentovan i uživo peva bolje nego što sam očekivao. Bolje od Liama sigurno. This Is Low, izvedena u Hyde Parku tokom te turneje kida!
Sam film pored tih monoloških nastupanja članova benda i kvazi-reminiscencija na temu prošlosti, budućnosti i smisla benda, priča nam kako su se Blur, nakon otkazivanja koncerta u Japanu, slučajno zatekli u Hong Kongu i odlučili da višak dana iskoriste u nekom malom studiju džemujući na temu budućnosti benda. Mali prostor ih je, kanda, zbližio više nego što su očekivali. Porođeno je dovoljno demoa za novi album, koji je opet upeglao njihov verni producent, Stephen Street i tako je stigao Magic Whip, a potom i promotivna turneja. Pored samo fanovima zanimljivih snimaka sviruckanja i lupkanja u malecnom studiju, uživamo i u seriji živih nastupa (Hong Kong, Hyde Park, možda još neka lokacija) tokom kojih provejavaju i pesme s tog albuma, ali i neke ("grejtest") stare. Ništa posebno posebno.
Blur su, kao što i većina njegovih članova priznaje, više slučajni susret koji možda povede nekuda, nego bend. Jedan mogući oblik postojanja, pre nego nešto stalno. Čak ni čudovitost nastanka Magic Whip kod njih nije pobudila neki naročiti entuzijazam. Oni su prijatelji dobrano svesni sita i rešeta koje su prošli. U tom smislu New World Tower jeste realna slika benda i te njihove faze, ali nije nešto što gradi rokenrol film koji će biti zanimljiv i putniku nenamerniku.
SELEKTAH: 5plus/10
28 September 2020
NAŠI I NJIHOVI: SCREAM FOR ME SARAJEVO
Svakoj normalnoj osobi opsada i stradanje Sarajeva tokom rata u Bosni mora da izgleda jezivo, nepotrebno i mučno.
I svaki komentar u ovom filmu koji nosi dozu osude ili besa spram (srpskog) agresora koji je tu opsadu priredio moramo (mi, Srbi) stojički da podnesemo. Mi nismo bili na njihovom mestu i ne znamo koliko ih je to bolelo. Par godina kasnije mi smo bili na drugom mestu i trpeli tuđe napade, i znamo koliko nas je to učinilo besnima i poniženima.
Istina, u ovom filmu i nema previše upiranja prsta u nas, tako i da osetljive nacionalističke duše mogu da se prihvate gledanja.
Scream For Sarajevo je dokumentarac koji su Tarik Hodžić i Jasenko Pašić, s puno ljubavi i nostalgije, snimili povodom gostovanja Brucea Dickinsona i njegovog pratećeg benda (nisu to bili Iron Maiden tada) 1994. u Sarajevu (kapiram da ima vas koji i ne znaju da se to desilo).
Na inicijativu dva tipa iz UN-a, kontaktiran je Bruce Dickinson (izbor i priroda tog angažmana nisu mi najjasniji), kome je ponuđeno da održi koncert u Sarajevu. Na šta je Bruce instantno pristao. U Sarajevo nije stigao helikopterom iz Splita, već u nekom volonterskom konvoju preko Igmana. Održao je koncert, sa dve bosanske predgrupe (Sikter i Allmanah), "u pauzi bombardovanja", pred par stotina "preživele raje"...
Scream For Me Sarajevo je kombinacija dokumentarnih snimaka svih detalja oko dolaska i samog koncerta i "talking head" prisećanja skoro svih aktera: Brucea, njegovog basiste i bubnjara, dvojice UN-ovaca, preživelih članova Siktera i Allmanaha, kao i nekolicine fanova kojima je taj koncert dao snagu da će jednoga dana sve opet biti normalno. Očekivano je da film donosi apsurdnu nostalgiju za jednim trenutkom, da je pun bola, neverice da se zamišljeno zaista odigralo i da nosi gorku opomenu svima koji bi se opet igrali rata.
Međutim, više od svega, Scream For Sarajevo je proslava sekularnog aspekta života jedne sredine koja lagano klizi ka sve upadljivijem religioznom tradicionalizmu i dekadenciji. Ono što vidimo jeste da je u Sarajevu pre rata postojala snažna rokenrol klima, da su ljudi znali i voleli Maidene, da su tokom opsade pokušavali da sviraju i slušaju rokenrol i da im je Bruceov dolazak bio kao "second coming". Drugim rečima, rokenrol je, a ne Alah davao ovim ljudima nadu. Taj duh, iako prebijen i pobijen, postoji i nakon rata, u proslavi Bruceovog povratka dvavdesetikusur godina kasnije i njegove muzike, neki ljudi i dalje vide "željenu normalu". Niko se od aktera ne distancira od Brucea i njegove, islamu svakako nesimpatične, muzike, niti je rokenrol nekako na silu zaboravljen i otuđen od mladih i, sada, starih fanova. Scream For Sarajevo zato dvostruko rezonuje u svom vrisku i tu buku valja podržati.
SELEKTAH: 7plus/10
ENOLA HOLMES
Enola Holmes je sestra Sherlockova. Ona živi u porodičnoj kući koju su stariji Sherlock i još stariji brat Mycroft odavno napustili sa svojom majkom, slobodoumnom feministkinjom koju po ko zna koji put glumi Helena Bonham Carter. Međutim, pipidugačkočarapasti aranžman njenog detinjstva ruši se kada majka iznenada nestane. I ostavi samo par šifri kao trag. Njen nestanak dodatno komplikuje to što Mycroft, koji je (kako Netflix Cro prevodi) Enolin "skrbnik", želi da je pošalje u strogi internat za buduće pokorne dame. Pa Enola mora da beži i nađe majku...
Režije se prihvatio Harry Bradbeer kome je nakon četvrt veka režiranja na televiziji ovo prvi film (nisam siguran da li Netflixova ostvarenja treba da guramo u isti džak sa drugim "televizijskim" filmovima), a kako neke od njegovih poslednjih režija uključuju Killing Eve i Fleabag, nije teško razumeti zašto Enola Holmes izgleda kao "Fleabag za tinejdžerke".
U ovom filmu, Millie Bobby Brown nepotrebno govori u kameru i interpretira stvari tražeći našu saradnju. Međutim, u Fleabag je ta vrsta "saradnje" bila refleksija junakinjine blesavosti i neke nesigurnosti koja konstantno traži afirmaciju i podršku. Enola je daleko punija samopouzdanja, prodornija i njen "kontakt" sa nama nije ništa drugo do postmoderno smetalo bez naročite svrhe, koje, zapravo, u najvećoj meri kompenzuje skromnost iskazane mašte u samim scenama.
Enola Holmes je vrlo staromodno postavljena šerlokholmsijada u koju su na silu udenuti svi obavezni elementi našeg doba- od inkluzivne participacije svih rasa (pa tako imamo crne učiteljice rvanja u devetanestovekovnoj Imperiji?!) preko neizbežne feminističke re-imaginacije "doba" i Enoline avanture kao prilike da se akcentuju "ženski imperativi" za koje i danas moramo da se borimo. Ali ništa od toga nema ni trunku šarma.
Film traje, barem, pola sata duže nego što je trebalo, Millie je i dalje podnošljiva, iako je njena inicijalna sirovost ozbiljno zarasla u kompromis. Eli se većma dosađivala, ali je izdržala do kraja. Dickinson ili, nedajbože, The Great, ovo opasno nije.
SELEKTAH: 5minusminus/10
25 September 2020
L'ORDRE ET LA MORALE (aka REBELLION)
Napad su izveli pripadnici naroda Kanak, a dotična policijska stanica nalazi se u oblasti Uvea, u Novoj Kaledoniji.
Nova Kaledonija je malecna država sastavljena od nekoliko ostrva ISTOČNO OD AUSTRALIJE!
Teritorija Nove Kaledonije pripada Francuskoj od 1853. od kada ju je vojska Napoleona III osvojila. Pre toga je TRI I PO HILJADE godina bila svoja.
Sve se dešava 1988, u dvanaest dana koji prethode predsedničkim izborima na kojima Žak Širak pokušava da pobedi Fransoa Miterana (i ne uspeva).
Francuska prvo šalje žandarmeriju da ispregovora mirno razrešenje, ali kako su izbori blizu, a snage se u matici lome između radikalne desnice i radikalne levice, stiže i vojska, da sve reši kako bilo, samo brzo. Za independistička htenja naroda Kanak i pokušaj da od novih francuskih zakona zaštite svoju tradiciju i način života francuska, tradicionalno, skoro vek i po nema naročitog sluha.
Gledajući ovaj nemio film, koji Kassovitzu očigledno nije doneo puno sreće, jer od tada (2011) nije režirao nijedan film, čovek mora da se pita u čemu je onda šum kada srpska vlada šalje svoje jedinice da smiri albanska buktanja na Kosovu, teritoriji koja nesumnjivo ubedljivije pripada Srbiji, nego Nova Kaledonija Francuskoj.
O tome da li je Albancima na Kosovu (bilo) dobro ili ne, možemo diskutovati (sve do filma Teret), ali sumnjam da im je bilo lošije nego Novim Kaledonjanima pod Francuzima. Gledajući ovaj film mi vidimo da se demokratska volja većine ne bavi time, već samo i isključivo traži da bude sprovedena na svim francuskim teritorijama, milom ili silom. Nešto što je svakako bilo osporeno srpskim vlastima 1999. nakon čega je usledilo bombardovanje Srbije, koje se nije desilo ni Novoj Kaledoniji, a Francuskoj još manje.
A Francuzi su naši tradicionalni prijatelji.
Na koje smo se godinama ugledali i neretko sa njima učestvovali u borbi za slobodu, jednakost i bratstvo.
Vi zaključite šta hoćete iz rečenog, ja samo pokušavam da otškrinem novu perspektivu gledanja na stvari.
Sam film iako hrabar u nameri da pokaže (ono što nam Philippe na kraju u vojsoveru i saopštava) da "istina boli, ali da laž ubija", predstavlja solidnu (a la Argo, recimo) akcionu rekonstrukciju tih dvanaest dana uzaludnih pregovora. Ni sam Philippe, uprkos "apokalipsa danas" tonu svojih monologa, ne uspeva da se nametne kao naročit karakter, dok među ostalim junacima tek naziremo neke nijanse, bilo da su "dobri" ili "loši". Kassovitz je fokus stavio na radnju, na građenje tenzije i tu ovaj film funkcioniše kao skoro "La haine u kolonijama", minus tri glavna junaka, ali postmodernistički rediteljski postupci su tu i grle se sa pro-dokumenarnim stilom. Također, Mathieu je žrtva svojih ideala i želje da stvari prikaže što vernije, usled čega polovina njegovog kasta dolazi od naturščika koji uprkos trudu i efektnom "prirodnom" izgledu, ipak, ne uspevaju da iznesu dramske i idealističke replike koje im je Kassovitz poverio, pa interakcije sa njima deluju drvenasto i lišavaju film poetičnosti i emotivnog naboja koji tu evidentno postoji.
Kao dramsko-istorijski dokument, L'ordre et la morale (fraza koju francuski ministar pominje kao nešto što mora da se sprovede svuda na franucskim teritorijama podjednako), ovaj film je dragocen za diskusiju o bahatosti i licemerju postkolonijalnih sila i tog sveta, ali kao film, biće najzanimljiviji onima koji u slične diskusije vole da se upuštaju zbog svog izbalansiranog traganja za istinom.
SELEKTAH: 6plus/10
24 September 2020
L'HEURE DE LA SORTIE (aka (idiotski engleski naziv) SCHOOL'S OUT)
Malo je ovako i ovoliko depresivnih filmova.
Ne znam mnogo o autorima koji su se prihvatili ekranizacije romana Christophea Dufossea, ali verovatno se radi o post-depresivcima, poput mene (ili vas?), s kojima još verovatnije ne biste. Ništa.
Post-depresivci su, nagađam, ljudi koji su skoro progutani depresijom, ali i dalje imaju vrlo smislene "trenutke" nade i optimizma koji, nažalost, kratko traju i sve ih ređe pokazuju. Kao znak koji pokazuje smer kretanja, ali je nemoćan da sam krene tim putem.
Ovaj film završava... ne smem da vam otkrijem kako.
Ali tome prethodi upoznavanje vrlo neobične grupe "osmaka" (rekao bih, ako ne i malo starijih) koji su na završnoj godini školovanja. Njih šestoro su deo posebnog odeljenja u koje idu vrlo, vrlo talentovana deca, praktično najbolji učenici Francuske.
Film počinje tako što njihov razredni i učitelj francuskog, nakon što ih neko vreme posmatra s leđa, skoči kroz prozor učionice.
Dok jedna polovina odeljenja u panici odjuri dole, njih šestoro nemo, bez panike i reakcije posmatraju telo.
Nakon par dana stiže novi učitelj, zamena, koji je u procesu završavanja svog magistarskog rada o Kafci (od svih nepesimističnih autora...), zgodan, gej i raspoložen da pokaže razumevanje.
Film L'heure de la sortie prikazuje razvijanje njegovog odnosa sa tih šest učenika, međusobno upoznavanje, tenzije i ako očekujete nešto a la Dead Poets Society, na grdno ste pogrešnom putu.
Nema sumnje da reditelj Sebastien Marnier "drži predavanje" svojim filmskim esejem o tome gde smo kao planeta, društvo, kao depresivci, post-depresivci i (najbrojniji) nezainteresovani. Na kraju filma to predavanje možda počinje i da nas potcenjuje načinom na koji nam se servira i samo-pojašnjava, praktično koristeći pomenutih šest učenika kao odašiljače poruke, ali ono što vredi u ovom filmu (pored svega toga) je što je uvijen u neku post-pitervirovsku (jer sve je post!) poetsku mističnost koja čitav film drži na finoj liniji misterije, trilera, pa i horora, tretirajući decu kao kult koji samo što nije stavio svoju satansku nameru u pogon. Obične stvari imaju neobične razrade, naoko je sve u redu, ali onda neočekivano zavapi hanekeovskim apsurdom. Mladi, ali smrde na smrt.
Znaci apokalipse su svuda oko nas i neko je više, a neko manje svestan toga. Neko želi da se pripremi za to, a neko da se prepusti tome. Ova deca su ometena u svojoj nameri, u svom planu. Obrazovanje im nije pomoglo sem što ih je učinilo svesnim kraja, podstaklo ih na razmišljanje i omogućilo im da izađu sa nekim planom, pre svega za sebe. Udenuti u jedan normalan (školski) tok, sa učiteljem koji tek treba da otvori mentalnu dimenziju razumevanja za specifičnost svojih učenika, oni su vrlo, vrlo "drugačiji", dok ne shvatimo zašto i zbog čega.
I onda ne možemo ništa da im zamerimo.
Naročito kada shvatimo da su u suštini i dalje deca.
SELEKTAH: 8plus/10
23 September 2020
TV GONIČ U EGZILU: I MAY DESTROY YOU
20 September 2020
MOĆ VEŠTICA 20.09.2020. Reci NE maski. Stavi fantomku.
Joan as Police
Woman - Hearts A Mess (Gotye cover)
Weyes Blood -
Wuthering Heights (Kate Bush cover)
The White Stripes
- After Hours (Lou Reed cover)
Tim Buckley - Once
I Was
The Hollies - After
The Fox (with Peter Sellers)
Sufjan Stevens - My
Rajneesh
Silver Apples –
Whirly-Bird
Simeon Coxe, co-founder of the pioneering 1960s experimental
electronic band Silver Apples,
has died aged 82.
Jastuk - Ograde
Ifan Dafydd and
Thallo (Elin Edwards) - Aderyn Llwyd (The Sparrow)
‘Aderyn Llwyd’ is a translation of ‘The Sparrow’, the song by
Gallagher & Lyle. The original was performed for the first time by Mary
Hopkin on one of her early records. This is a version in Ifan Dafydd’s
unique style, with Thallo’s
incredible voice enunciating each word with tenderness and passion.
Sonny Winnebago -
Lemonade
“I was walking to my job as a barista one sunny
day in North London, and saw some little go-getters selling lemonade outside
their house. I thought that was really cool and reminded me of when I used to
make lemonade from a lemon tree we had in the back garden. Anyway, I had a
charity shop acoustic that I kept upstairs at work & I wrote the song on my
break that day. Some songs take weeks, months and even years to write, but
Lemonade only took a few hours. I think that's how you know it's a good tune -
just totally uninhibited, like the song was already in me somewhere, or in the
air that day!“
DJ 13NRV - POWPOWPOW
(OLDSKOOL JUNGLE MIX)
David Cronenberg's
Wife - Suli's House
fourth
album by David Cronenberg’s Wife a listen. The album tackles the subjects of
death, Kazakhstani politics and the Ukrainian Mafia,
They’ve been around for years yet remain
on the fringes. The ship moves on. After releasing their debut in 2008, twelve
years on they release their fourth full-length album, The Ship (Necrologies).
Along with other South London-based artists, the band’s anti-folk sound helped
shape the South London scene, without which bands such as Fat White Family, Goat
Girl, Peeping Drexels and countless others would not have the same platform to
perform that they now have today.
AUTOPARK - Neko
tebi drag
Duma - Lionsblood
(Nyege
Nyege Tapes)
From Nairobi’s metal scene, Martin Kanja and Sam Karugu add techno to
doom-laden guitars and distorted vocals on this exciting album
Bearsuit - Hey
Charlie Hey Chuck
Schacke - Kisloty
People
The St. Petersburg club Клуб
("Club") closed this
spring, though the first release on its new label should help it live on. The
Danish artist Martin Schacke's Клуб Навсегда (Kisloty Forever)
EP was made during a two-week residency at the Kisloty complex. Sampling
Russian pop songs, the 12-inch is a loving tribute to a club that meant a lot to
many, and a brilliant melding of Copenhagen fast techno and
pop. It captures dance music's potential to be ridiculous but meaningful.
Y La Bamba - Mariposa
De Coalcomán
Y La Bamba has been many things, but at the heart of it is
singer-songwriter Luz Elena Mendoza’s inquisitive sense of self. They
have been living in Mexico for the last year in between tours and wrote a body
work that has a lot to do with ancestral trauma.
Mike Adame - Chicanita
Yard Act - Fixer
Upper
Faithless -
Insomnia (Ricardo Villalobos Remix)
I DONT KNOW HOW
BUT THEY FOUND ME - Razzmatazz
I DONT KNOW HOW BUT THEY
FOUND ME, or iDKHOW is a new project led by Dallon Weekes (Panic! At The
Disco).
Nick Cave &
Warren Ellis & Melbourne Symphonic Orchestra- Push The Sky Away (live)
International
Teachers of Pop - Ein Weiterer Stein in Der Wand (End of Days Mix) (Pink Floyd
cover)
Sidney, George And
Jackie - Papa Was A Rolling Stone (The Temptations cover)
David Bowie – Sorrow
(The McCoys cover)
I’m
Only Dancing (The Soul Tour 74), featuring segments of a pair of concerts from
that trek, bridges the gap between 1974’s Diamond Dogs and 1975’s Young Americans. live 1974 detroit sa albuma,
obrada The McCoys a Pin Ups
The Korgis - Drawn
And Quartered
58
TRACKS MARKING THE TRANSITION OF ELECTRONIC POP FROM THE OUTER REACHES OF
ECCENTRICITY AND NOVELTY TO THE VERY HEART OF A MUSICAL MAINSTREAM IT WOULD
QUICKLY DOMINATE.
Soundwalk
Collective - Peradam
"Peradam takes as its entry
point René Daumal’s early 1930s novel Mount Analogue: a Novel of Symbolically
Authentic Non-Euclidean Adventures in Mountain Climbing, in which the French
writer, critic and poet mapped a metaphysical journey to “the ultimate symbolic
mountain” in search of meaning. In it, Daumal introduced the idea of the
“peradam”, a rare, crystalline stone – harbouring profound truths – that is
only visible to seekers on a true spiritual path.
Peradam arrives as “the final stone”,
says Soundwalk Collective’s Stephan Crasneanscki, in The Perfect Vision, a
triptych of albums that evoke and explore the sainted spaces of thought and
creativity opened by three French writers. After albums devoted to Antonin
Artaud (The Peyote Dance) and Arthur Rimbaud (Mummer Love), Peradam expands on
“the living space”, says Smith, that Daumal left for future seekers to enter
and create out of."
I LIKE TRAINS - Dig
In
It has been
eight years since ‘The Shallows’ the last I
LIKE TRAINS studio album. 2016's score for the documentary
‘A Divorce Before Marriage’ gave hope on new material, but some had given up on
there being a new album.
Leeds, 2009.
dumama + kechou,
nobuhle ashanti, Odwa Bongo - for madala
buffering juju, the title of dumama + kechou’s
debut album, relates to the process of “excavating spiritually charged content
from within”.
the duo’s textural sound, driven by cyclical
song structures and chant making, not only captures the angst of the modern
world but mines this state of affairs for regenerative potential. their
approach to music is a coalescence of their respective individual journeys into
the self and society, making their sound – described as nomadic future folk
music - the sonic result of an organic meditative process.
dumama + kechou met in cape town in 2017. it was
a time of intense socio-political upheaval in South Africa, coming off the back
of student-led protests for free education and the wider societal striations
those protests exposed. this period coincided with individual spiritual breakthroughs
for the duo, signified by fruitful study and mentorship projects.
Planningtorock - From
Tallinn with Love (Chanel Show Version)
"A collaboration between Planningtorock
and Chanel sound director Michel Gaubert, the songs found on PlanningtoChanel
soundtracked the legendary Parisian fashion house’s Autumn-Winter 2020 show
earlier this year. “I always felt that Jam incorporates operatic and cinematic
elements to their unique sound,” Gaubert explains. “The Chanel show was inspired
by French cinema from the 70’s and 80’s and Planningtorock blessed the show
with their sound and gave birth to PlanningtoChanel.”
Bo Ningen &
Bobby Gillespie - Minimal
"'Minimal'
is the first-ever ‘properly produced’ track—as well as the most catchy song—in
Bo Ningen’s thirteen year history. After crossing the world line guided by
Andrew Innes and Bobby Gillespie of Primal Scream, the anthemic element of a
new sound was extracted and finalised by producer/electronic musician Matthew Herbert."
Cucina Povera - Anarkian
kuvajainen
Tyyni is the third album by Finnish-born sound artist and
musician Cucina Povera aka Maria Rossi.
This Is The Kit - Coming
To Get You Nowhere
Container - Queaser
As Container, Ren Schofield has been a pied
piper in the last decade's migration of underground noise to the dance floor.
His rise has coincided with other shifts in the same direction, from Dominick
Fernow's adoption of the Vatican Shadow alias to the establishment of L.I.E.S.
Records and Davey Harms' continued experiments as Mincemeat And Tenspeed and
World War
April 2020
Ak'chamel, The
Giver Of Illness - The Funeral of a Woman Whose Soul is Trapped in the Sun
First vinyl release of Ak'chamel after a prolific
cassette discography, The Totemist marks a new direction for the mysterious
group. Equipped with studio quality recordings and a (somewhat) lighter tone,
opposed to the oppressively lo-fi sound the group is known for.
This is a deep psychedelic-folk album with hints
of mysticism, some of which was written and recorded in a ghost-town in the
Chihuahuan Desert in far West Texas - a place where the dead outnumber the
living. Various overdubs and field recordings were captured in the historic
Terlingua cemetery : an ancient burial ground filled with small grottoes and
graves made of sticks and stones. This being the final resting place for miners
who succumbed from illnesses derived from the toxic rare-earth element known as
mercury.
Ak’chamel, The Giver of Illness are fourth world
post-colonial cultural cannibalists circumcising the foreskin of enlightenment.
Performing in homemade costumes and masks, they have played festivals in
various cities around the U.S gaining international attention from Vice, The
Wire, Tiny Mix Tapes, Consequence of Sound, and many more. Enter the fourth
world now !
Phi-Psonics - The
Cradle
Los Angeles based, Phi-Psonics is an
instrumental project with an introspective, improvisational approach to
creating lush, immersive soundscapes.
Porridge Radio - 7
Seconds
Teddy Hunter -
Games (Datamus Remix)
Cardiff, UK
Mr Ben & the
Bens - Minor Keys
After the celestial adventures of Mr Ben and
the Bens’ previous issue, band-leader Ben Hall finds all the magic he needs on
earth with his new album. On 2019’s Who Knows Jenny Jones?, Hall plotted the
story of a young, shy Pitsmoor woman who returned from an alien encounter newly
armed with serious disco-dancing know-how. Released through Bella Union on July
10th 2020, Life Drawing looks closer to home – Sheffield and thereabouts – for
12 brightly plaintive, character-driven vignettes, set to warm, acoustic,
indie-folk-pop backdrops after its predecessor’s close encounters of the
synth-driven kind.
Roll The Dice
& Goran Kajfes - Sketches of Pain
Peder Mannerfelt and Malcolm Pardon return as
Roll The Dice with a new collection that pushes their penchant for cinematic
soundscapes in striking, unusual directions.
Catholic Action - Another
Name For Loneliness
Formed in 2014, the band began life as a trio
comprised of frontman Chris McCrory, bassist Jamie Dubber and drummer Ryan
Clark. The three had previously played together in a group called Male Pattern
Band and invited Jamie’s old bandmate Andrew Macpherson from another outfit
called Sick Kids to complete the line-up on guitar. “It’s typical of Glasgow
Moor Mother - Forever
Industries A
Alfie Templeman - Obvious
Guy
Bedfordshire-born talent Alfie
Templeman shares his shimmering new single “Obvious
Guy” ahead of the imminent release of his latest EP Happiness In Liquid Form. The
17-year-
DJ Dubplate - Original
Rubadubstyle
The The - Giant
















